Drevni Egipćani i Etrušćani su koristili zlatne žice u svojim dentalnim praksama, ali se ispostavilo da su one služile za stabilizaciju labavih zuba, a ne za ispravljanje. Na primer, El-Quatta dentalni most iz Egipta datira oko 2500. godine pre nove ere, a zlatna žica pronađena sa ostacima nije imala funkciju koju smo smatrali. Umesto da povlače zube u pravilan položaj, ove žice su zapravo stabilizovale labave zube ili držale zamenske zube na mestu.
Slična priča dolazi i iz Etrušćanskih grobnica, gde su pronađeni zlatni prstenovi. Ovi prstenovi su verovatno bili dentalne splinte, dizajnirane da podrže zube koji su se opustili usled bolesti desni ili povreda, a ne uređaji za pomeranje zuba.
Postoje i praktični razlozi zbog kojih ovi drevni uređaji nisu mogli funkcionisati kao aparatići. Testovi su pokazali da je zlato korišćeno u Etrušćanskim aparatima bilo 97% čisto, a čisto zlato je izuzetno mekano. Zbog svoje mekoće, zlato se lako savija i rasteže, što ga čini beskorisnim za ortodonciju.
Zanimljivo je i to da su mnogi od ovih zlatnih prstenova pronađeni sa skeletima žena, što sugeriše da su mogli biti statusni simboli ili dekorativni nakit, a ne medicinski uređaji. Takođe, nijedan od ovih prstenova nije pronađen u ustima dece ili tinejdžera, što bi se očekivalo da je tako da su bili pravi ortodontski aparati.
Možda je najfascinantnije otkriće to da drevni ljudi nisu imali iste dentalne probleme kao mi danas. Malokluzija, koja je danas veoma česta, bila je izuzetno retka u prošlosti. Naši preci su se hranili čvrstom, vlaknastom hranom koja je zahtevala ozbiljno žvakanje, što je dovelo do razvoja jakih vilica sposobnih da prime sve zube.
Iako su drevni ljudi povremeno pokušavali jednostavne intervencije za dentalne nepravilnosti, pravi napredak u ortodonciji počinje sa radom francuskog zubara Pjera Fošara 1728. godine. On je razvio „bandeau“, zakrivljenu metalnu traku koja se obavijala oko zuba kako bi se proširio dentalni luk.
Sa napretkom u stomatologiji tokom 19. i 20. veka, ortodoncija je postala specijalizovana oblast. Danas se koriste digitalne skeniranja, kompjuterski modeli i 3D štampanje za izuzetno precizno planiranje tretmana. Prava priča o ortodonciji počinje sa naučnim otkrićima 18. veka, a ne u drevnom svetu.
