Naša nova studija istražuje sudbinu velikih komada plastičnog otpada kada uđu u okean. Razvili smo kompjuterski model koji simulira kako se plastika razgrađuje, fragmentira i interaguje sa česticama poznatim kao „morski sneg“, koje pomažu u transportu materije do morskog dna.
Morski sneg predstavlja prirodnu snežnu padavinu okeana: sitne, lepljive pahulje mrtvog planktona i drugih organskih čestica koje se skupljaju i polako tonu, noseći sa sobom sve što se zalepi, poput mikroplastike, u dubine.
Novi model se oslanja na naše prethodne radove o dugoročnoj sudbini mikroplastike manjih od 1mm, koji su pokazali da plastika interaguje sa suspendovanim finim organskim česticama tek kada se razgradi i dostigne kritičnu veličinu. Međutim, taj jednostavni model nije uzeo u obzir druge fizičke procese, poput okeanskih struja.
Povezivanjem razgradnje plastike sa okeanskim procesima, uključujući taloženje morskog snega, pružili smo potpuniju sliku o tome kako se male plastične čestice kreću kroz okeanski sistem i zašto neka plastična zagađenja deluju kao da nestaju sa površine.
Kada velike plastične stvari, poput ambalaže hrane ili delova ribolova, dospeju u okean, mogu ostati na površini godinama, polako se razgrađujući pod uticajem sunčeve svetlosti i talasa, dok ih naseljavaju mikrobiološke zajednice. Tokom vremena, razlažu se na sve manje delove, na kraju postajući dovoljno mali da se zalepe za morski sneg i potonu.
Mikroplastika nije kratkoročni problem. Čak i ako danas postignemo nulti otpad od plastike, površina okeana će ostati zagađena decenijama. Da bismo efikasno rešili problem, potrebna su dugoročna rešenja, a ne samo čišćenje plaža ili okeana.
