Paleolimnološka studija pripisuje kolaps Tibetanskog carstva u 9. veku klimatskim promenama

Paleolimnološka studija pripisuje kolaps Tibetanskog carstva u 9. veku klimatskim promenama

Tibetansko carstvo je bilo carstvo na najvišoj nadmorskoj visini na svetu, nalazilo se na više od 4.000 metara nadmorske visine i napredovalo je tokom 618. do 877. godine. Dom za oko 10 miliona ljudi, prostirao se na oko 4,6 miliona km 2 širom istočne i centralne Azije, protežući se do severne Indije.

Uzimajući u obzir neprijateljske uslove za širenje populacije, uključujući hipoksiju gde su koncentracije kiseonika 40% niže nego na nivou mora, neverovatno je da je carstvo cvetalo. Međutim, njen kolaps u 9. veku nije u potpunosti shvaćen, a novo istraživanje objavljeno u Kuaternari Science Revievs ima za cilj da razotkrije ulogu koju je klima možda igrala na kraju velike civilizacije.

Zhitong Chen, sa Instituta za istraživanje tibetanske visoravni, Kina, i kolege su se okrenuli geološkim zapisima jezerskih sedimenata (paleolimnologija) da bi utvrdili kako se životna sredina promenila pre 12 vekova. Slatkovodni jezerski sedimenti kompanije Ksardai Co čuvaju ostatke mikroskopskih jednoćelijskih algi poznatih kao dijatomeje, pri čemu je istraživački tim primetio značajnu promenu od planktonskih varijeteta (one koje plutaju unutar vodenog tela, uglavnom bliže površini) do bentoskih oblika (koji žive u blizini dno jezera). Ovo se tumači kao prelazak na sušnije uslove, dakle snižavanje nivoa jezera.

Postoji jasan obrazac visokog nivoa jezera, što ukazuje na to da su topli i vlažni uslovi vladali tokom uspona i vrhunca Tibetanskog carstva oko. 600-800 n.e., pre nego što su se uslovi intenzivirali do teške suše, što se poklopilo sa kolapsom carstva oko. 800-877 CE. Čen i saradnici sušu povezuju sa verovatnoćom propadanja useva koji vodi do socijalnih nemira među stanovništvom, uz verske i političke izazove, a samim tim i propast carstva.

Tibetanska visoravan je izuzetno osetljiva na promene klime zbog svoje nadmorske visine, pri čemu fluktuacije temperature i padavina značajno variraju od proseka na Zemlji. Studijsko jezero, Ksardai Co, danas je obično pokriveno ledom od novembra do aprila, ali ima lokalne promene temperature između –12,1°C i 14,1°C, kao i 71 mm godišnje padavine. Ovi faktori imaju važne posledice na nivoe jezera, a samim tim i na organizme koji žive u njima.

Unutar jezgra izbušenog iz jezera 2020. godine, identifikovano je 160 taksona dijatoma, iako se samo 23 smatralo da ih ima u velikom broju.

Prethodno ca. 800. n.e., u skupovima dijatomeja dominirala su dva planktonska oblika, Lindavia radiosa i Lindavia ocellata, i manja zastupljenost Amphora pediculus i Amphora inariensis. Ovde je odnos planktonskih i bentoskih oblika dostigao vrhunac u vlažnim i vlažnim uslovima koji su izazvali povišen nivo jezera.

Prelomna tačka u 800. n.e., međutim, vidi brz porast bentoskih dijatomeja Amphora pediculus i Amphora inariensis, dok su gore pomenute otvorene vode Lindavia radiosa i Lindavia ocellata opadale. Ova zajednica dijatomeja opstala je do 1300. godine nove ere, kada je nivo jezera ponovo počeo da raste tokom Malog ledenog doba.

Podaci su upoređeni sa drugim paleoekološkim indikatorima širom Tibetanske visoravni i potvrdili su da su ove klimatske promene postojane širom regiona, a ne samo lokalizovane na proučavanom jezeru. Ovo je uključivalo zapise o padavinama koje se zaključuje iz drugog jezera koje se nalazi 50 km severno od Ksardai Co, Banggong Co, kao i temperaturne rekorde iz Kine.

Povezujući klimatske promene sa njihovim uticajem na stanovništvo tog vremena, poljoprivreda i stočarstvo su bili dominantna sredstva za život, sa proizvodnjom useva u dolini reke Jarlung Zangbo i ispašom na visoravni Kangtang. Tokom širenja carstva, toplota i kiša bi podstakle proizvodnju useva i divlje pašnjake za životinje na ispaši, kao i podigle visinu na kojoj su se mogle uzgajati. Konji, koze i jaki su životinje na ispaši i bili su važni za trgovinsku ekonomiju Tibeta.

Međutim, relativno nagli pad klime tokom ~60–70 godina bi usporio rast biljaka, što bi dovelo do smanjenja poljoprivrede i pastirske ispaše. Ovo bi imalo kritične uticaje na opstanak stanovništva sa nestašicom hrane, kao i na ekonomski prosperitet imperije koja se oslanja na trgovinu. Verovatno su usledili društveni nemiri, sa fragmentacijom različitih političkih planova koji su na kraju doveli do kraja Tibetanskog carstva.

Danas poljoprivreda i pastirske aktivnosti čine više od polovine godišnjeg prihoda Tibeta, tako da je razumevanje klimatskih uticaja na zajednice u teškim okruženjima od najveće važnosti da bi se osiguralo da one ne samo prežive, već i napreduju.