Otkrivanje molekularnih mehanizama koji povezuju starenje sa neurodegenerativnim bolestima

Otkrivanje molekularnih mehanizama koji povezuju starenje sa neurodegenerativnim bolestima

Starenje je glavni uzrok neurodegenerativnih bolesti, kao što su Alchajmerova bolest, Parkinsonova bolest i amiotrofična lateralna skleroza. Ali šta tačno povećava prevalenciju ovih poremećaja mozga kako osoba stari? Molekularne sile koje povezuju starenje, ćelijsko starenje i početak ovih neurodegenerativnih stanja nisu dobro shvaćene.

U nedavnoj studiji objavljenoj na mreži 5. avgusta 2024. u The EMBO Journalu, istraživači sa Tokijskog medicinskog i stomatološkog univerziteta (TMDU) u Japanu otkrili su ključni deo ove slagalice fokusirajući se na ulogu jednog nukleolarnog proteina.

Istraživački tim na čelu sa profesorom Hitoshijem Okazavom ponovo je razmotrio protein koji vezuje poliglutamin 3 (PKBP3), protein koji su sami otkrili pre više od 20 godina. Kroz sveobuhvatan skrining normalnih proteina koji se vezuju za proteine koji izazivaju bolesti u poliglutaminskim bolestima kao što je Huntingtonova, identifikovali su nekoliko proteina u porodici PKBP. Nakon što su istražili funkcije i patološku relevantnost PKBP1 i PKBP5, prof. Okazava i kolege su skrenuli pažnju na PKBP3.

Da bi rasvetlili ulogu ovog proteina, istraživači su koristili ćelijsko starenje kao model za proučavanje starenja. Starenje se odnosi na stanje u kojem ćelija više ne prolazi kroz deobu, već ostaje živa i metabolički aktivna. Ovo stanje, koje se može replicirati u ćelijskim kulturama, prirodno se javlja u našim telima i obično se primećuje u ćelijama koje stare.

Kroz mikroskopska posmatranja fluorescencije super rezolucije, istraživači su primetili nešto neobično u vezi sa lokacijom PKBP3. „PKBP3 se obično lokalizuje oko periferije nukleola unutar jezgra, ali tokom starenja, PKBP3 se preselio iz nukleola u nukleoplazmu ili citoplazmu“, kaže prof. Okazava.

On dodaje: „Ovo premeštanje PKBP3 je bilo praćeno curenjem nuklearne DNK u citoplazmu. Najvažnije, mi smo tada primetili putem elektronske mikroskopije da je struktura nuklearne membrane destabilizovana u ćelijama gde se PKBP3 preselio u citoplazmu.“

Da bi rasvetlili ovu destabilizaciju nuklearne membrane, istraživači su sproveli bioinformatičku analizu koristeći baze podataka o interakciji proteina. Rezultati sugerišu da se PKBP3 vezuje za protein koji se zove podjedinica 3 kompleksa proteazomskog aktivatora ili PSME3, koji igra ključnu ulogu u razgradnji drugih proteina.

Nakon daljeg istraživanja, tim je otkrio da se, pod normalnim okolnostima, deo PKBP3 kreće od nukleola do nuklearne membrane i vezuje za PSME3, potiskujući njegovu degradaciju Lamina B1, drugog proteina koji se nalazi u nuklearnoj membrani. Međutim, stopa ovih promena opada u starim ćelijama i tako se lamin B1 brže razgrađuje, čime ne uspeva da stabilizuje nuklearnu membranu.

Konačno, da bi povezali ove nalaze sa neurodegenerativnim poremećajima, istraživači su sproveli eksperimente na ćelijskim kulturama i mišjim modelima spinocerebelarne ataksije tipa 1 (SCA1), bolesti poliglutamina. Otkrili su da je PKBP3 „uhvaćen“ od strane takozvanih inkluzijskih tela, koja su abnormalni proteinski agregati karakteristični za SCA1. Zauzvrat, ovo je snizilo nivoe PKBP3 u nukleolusu, ograničavajući njegovu funkcionalnost i dovodeći do destabilizacije ćelijske membrane.

Uzeti zajedno, rezultati ove studije bacaju svetlo na mogući zajednički aspekt starenja i neurodegenerativnih poremećaja. Ovo novootkriveno razumevanje PKBP3 ga čini potencijalnom metom za nove tretmane, kao što prof. Okazava primećuje: „Pošto gubitak funkcije PKBP3 može da se desi iu ćelijskom starenju i neurodegeneraciji u neuronima mozga. Stoga, ciljanje PKBP3 teoretski omogućava da se poboljša i starenje mozga i neurodegeneracija“. Međutim, u ćelijama koje nisu neurone, PKBP3 može biti faktor rizika za rak, s obzirom da ćelijsko starenje verovatno pomaže u suzbijanju raka.

„PKBP3 može biti mač sa dve oštrice, jer je uključen u fundamentalni biološki problem suprotstavljenih ćelijskih patologija, odnosno raka i neurodegeneracije“, upozorava prof. Okazava.

Ukratko, otkrivanje veze između starenja i neurodegeneracije moglo bi utrti put za nove i efikasne terapije za ove bolesti.