Naučnici su potvrdili da se čini da prostor oko nas raste brže nego što fizika može da objasni, na osnovu preciznih merenja jata galaksija udaljenog preko 300 miliona svetlosnih godina.
Tokom većeg dela veka, astronomi su razumeli da je ono što je počelo kao koncentracija mase i energije stisnute u skučeni prostor sada zaslepljujuće širenje galaksija koje su bačene po moru ništavila koje se širi.
Kako je do toga došlo zavisi od fizike koju jedva razumemo, od inflatornih kvantnih polja koja prevazilaze izuzetno slabu gravitacionu silu, od odbojne energije koja je toliko misteriozna da je možemo opisati samo kao tamna, i jednako čudan oblik privlačnosti koji takođe prkosi lakom objašnjenje.
Stavljajući sve zajedno, ostaje nam model kosmosa u ekspanziji koji je prilično ravnomerno prošaran sporim nakupinama materije koje možemo da vidimo, a nekima koje ne možemo, razdvojenim predvidljivo procenjenom brzinom poznatom kao Hablova konstanta.
Da bismo proverili naše sume, samo treba da se osvrnemo oko sebe i izmerimo brzinu kojom se te grudve materije povlače u daljinu.
Postoji samo jedna stvar. Različite metode za merenje Hablove konstante daju različite rezultate, što dovodi do ‘napetosti’ u kosmologiji koja je još jednom potvrđena kao ozbiljan problem.
„Napetost se sada pretvara u krizu“, kaže Dan Skolnik sa Univerziteta Djuk, fizičar koji je vodio tim u dvostrukoj proveri merenja obližnjeg galaktičkog jata.
Podaci iz spektroskopskog instrumenta tamne energije korišćeni su u prethodnoj studiji za merenje odnosa između rastezanja svemira i precizne udaljenosti do klastera Koma, koncentracije više od 1.000 poznatih galaksija za koje se procenjuje da su udaljene otprilike 320 miliona svetlosnih godina.
Poznavanje ovog odnosa sa samopouzdanjem pomaže u pravljenju sličnih proračuna na daljim tačkama u prostoru, efektivno formirajući lestvicu merenja koja se proteže sve dalje na daljinu koja se povlači.
„DESI saradnja je učinila zaista težak deo, njihovoj lestvici je nedostajala prva stepenica“, kaže Skolnik.
„Znao sam kako da ga dobijem, i znao sam da će nam to dati jedno od najpreciznijih merenja Hablove konstante koje smo mogli da dobijemo, tako da kada je njihov rad izašao, ispustio sam apsolutno sve i radio na ovome bez prestanka.
Skolnik i njegov tim su koristili spektar talasnih dužina i intenziteta iz galaksija koji se poklapaju sa spektrom supernova tipa Ia; blistave smrtne muke zvezda koje plamte na karakterističan način koji jasno čini njihovu udaljenost.
Koristeći ove markere, tim je potvrdio da je jato Koma udaljeno 321 milion svetlosnih godina, manje-više u samom centru opsega prethodnih procena.
Imati veće poverenje u ovu razdaljinu jednako je većem poverenju u proračune brzine kojom se širi prostor između ovde i tamo, brzinom od 76,5 kilometara u sekundi po megaparseku – ne previše daleko od sličnih kosmičkih mera zasnovanih na tome kako mislimo da zvezde treba da sijaju u bliskoj daljini.
Nažalost, ovo je veoma različit broj u odnosu na mere zasnovane na rastezanju drevne svetlosti koja je ostala od zore vremena nakon eona ekspanzije, daleko sporije 67,4 kilometara u sekundi po megaparseku.
Tačno zašto ova neslaganja postoji jedna je od najvećih zagonetki moderne kosmologije. Pronalaženjem novih načina za preciziranje svake metode, nadamo se da ćemo ili identifikovati kritičnu pogrešnu pretpostavku koja rešava konflikt, ili otkriti novu fiziku koja baca problem u novo svetlo.
U svakom slučaju, to je izazov koji uskoro neće nestati.
„Nalazimo se u tački u kojoj jako pritiskamo modele koje koristimo dve i po decenije i vidimo da se stvari ne poklapaju“, kaže Skolnik.
Ovo možda preoblikuje način na koji razmišljamo o Univerzumu, i to je uzbudljivo! U kosmologiji su još ostala iznenađenja, a ko zna koja će otkrića uslediti.
