Morske alge možda nisu klimatsko rešenje kojem smo se nadali

Morske alge možda nisu klimatsko rešenje kojem smo se nadali

Uzgoj morskih algi je danas najbrže rastuća sila u globalnoj proizvodnji hrane. Ali dok džinovske morske alge mogu proizvesti tone goriva i sredstava za život, naučnici su nedavno istakli da je njihova sposobnost da ublaži klimatsku krizu uglavnom nepoznata.

Da bi se potopila samo 1 gigatona emisije ugljenika godišnje, nedavne simulacije sugerišu da bi ogromne farme morskih algi morale da pokriju milion kvadratnih kilometara najproduktivnijih područja okeana.

Poređenja radi, oko 1,6 miliona kvadratnih kilometara američke zemlje trenutno se koristi za poljoprivredu.

Prema novoj studiji koju su vodili istraživači sa Kalifornijskog univerziteta u Irvajnu, da bi se postigla ovakva obimnost morskih algi, bili bi potrebni trenutni napori za obalnu poljoprivredu da se prošire za 370 puta.

A to bi nam donelo samo delić puta ka našim međunarodnim klimatskim ciljevima, koji se oslanjaju na između 4 i 13 gigatona uklanjanja ugljenika iz atmosfere svake godine kako bi se ograničilo zagrevanje ispod 1,5 °C iznad predindustrijskih nivoa.

Štaviše, kako farme morskih algi rastu u veličini, njihovi prinosi se mogu smanjiti. Istraživači procenjuju da čak i ako farme morskih algi zauzmu četvrtinu svetskih obala, rezultujući ponor ugljenika mogao bi dostići maksimum od 3,5 gigatona godišnje.

To je zato što nisu sve obale podjednako produktivne. Osim toga, intenzivne farme morskih algi visoke gustine u nekada plodnim oblastima mogu iscrpiti okolni okean nitrata, što bi verovatno „naprezalo inventar hranljivih materija blizu površine okeana i poremetilo prirodnu biološku pumpu ugljenika“, kažu istraživači.

U poređenju sa manjim farmama, gde nitrata i dalje ima u izobilju, veće farme bi mogle da iscrpe potencijal žetve morskih algi širom sveta u proseku za 90 procenata.

I to je samo s obzirom na jednu hranljivu materiju ključnu za opstanak algi; verovatno postoje i drugi ograničavajući faktori.

Nove simulacije su zasnovane na idealizovanim scenarijima, priznaju istraživači, ali čak i ove pojednostavljene procene pružaju neka moguća ograničenja uzgoja morskih algi.

„Svrha ovog rada nije da se zalaže za široko rasprostranjenje farmi morskih algi u značajnom delu globalnih okeana, jer očekujemo da će to dovesti do neprihvatljivih kompromisa za zdravlje okeana, već radije da proceni geografsku distribuciju i potencijal uzgoja morskih algi na moru za proizvodnju biomase koja se može sakupljati u razmerama relevantnim za klimu“, objašnjavaju istraživači.

2021. godine naučnici američke Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine procenili su da bi uzgoj morskih algi oko obala nacije mogao da izvuče oko 0,03 gigatona ugljenika godišnje.

Nova studija sugeriše da je znatno ispod punog globalnog potencijala ove prakse. Ali čak i tada, taj niži cilj bi zahtevao povećanje sadašnje površine za uzgoj morskih algi za više od deset puta u najproduktivnijim regionima.

Niti jedna od ovih procena ne ispituje šta se dešava sa svim tim morskim algama kada se ubere.

Na primer, kako ovi delovi plutajućeg zelenila utiču na ribolov, brodarstvo, saobraćaj i zaštićena područja mora?

Neke kompanije su predložile jednostavno potapanje morske alge kada ona poraste kako bi se osiguralo da njen ugljenik ostane zarobljen u okeanu. Ali šta će to učiniti ekosistemima dubokih okeana?

Trenutno jednostavno nemamo pojma. I postoji zabrinutost da bi takva strategija mogla pogoršati hipoksične, ili „mrtve“, zone. Dakle, dok nova studija sugeriše da morske alge imaju potencijal da doprinesu višestrukom pristupu povlačenju ugljenika, mnogi potencijalni problemi ostaju za procenu.

„S obzirom na to da ostaje mnogo nepoznanica i prepreka za uzgoj morskih algi velikih razmera, naša analiza sugeriše da usavršavanje globalnog potencijala za uzgoj morskih algi opravdava ulaganje u buduća istraživanja“, pišu istraživači.

Kompanije koje tvrde da svoje emisije nadoknađuju morskim algama kriju se iza klimatskog rešenja o kome se nije do kraja promislilo.

Studija je objavljena u časopisu Nature Communications Earth & Environment.