Madagaskarski nilski konji su bili stanovnici šuma

Madagaskarski nilski konji su bili stanovnici šuma

Izumrli patuljasti nilski konji koji su nekada lutali Madagaskarom živeli su u šumama, a ne na otvorenim travnjacima koje preferiraju obični nilski konji u kontinentalnoj Africi, otkrili su istraživači sa Univerziteta u Sinsinatiju.

Nalazi sugerišu da su travnjaci koji sada pokrivaju veći deo ogromnog ostrva na istočnoj obali južne Afrike bili relativno nedavna promena koju su olakšali ljudi, a ne prirodno stanište koje su delimično održavali ovi čuveni veliki vegetarijanci.

Studija je objavljena u časopisu Plants, People, Planet.

Kada se Madagaskar odvojio od kopna Afrike pre 150 miliona godina, njegove biljke i životinje su evoluirale u geografskoj izolaciji u Indijskom okeanu. Madagaskar nije imao slonove, žirafe, nosoroge ili druge velike sisare poput onih koji se danas nalaze na kopnu.

Ali je imao nilske konje.

Otprilike veličine krave, patuljasti ili malgaški nilski konj bio je daleko manji od svog rođaka od četiri tone, običnog nilskog konja. Uprkos tome, malgaški nilski konj je bio među najvećim kopnenim životinjama na ostrvu zajedno sa nilskim krokodilima i ogromnom pticom slonom koja ne leti.

Ovi nilski konji su verovatno podsećali na današnje tajne i ugrožene male nilske konje pronađene u šumama i močvarama Liberije i Gvineje u Zapadnoj Africi, rekla je Bruk Krouli, profesor geonauka i antropologije sa Univerziteta u univerzitetu i glavni autor studije.

„Ekološki, mislimo da su malagaški patuljasti nilski konji bili prilično bliski malim nilskim konjima koji žive u šumama u zapadnoj Africi“, rekao je Krouli.

Krouli i njene istraživačke kolege sprovele su izotopsku analizu stabilnog ugljenika i azota pronađenih u kostima izumrlih malagaških patuljastih nilskih konja koji su lutali ostrvom pre više od 1.000 godina. Ovi izotopi, koji se nalaze u kostima životinja, ostavljaju otisak prsta na hrani koju su jeli. I ovo daje tragove o njihovim preferiranim staništima.

Istraživači su u muzejima uzeli uzorke kostiju patuljastih nilskih konja zajedno sa onima koje je tim prikupio na ostrvu. Otkrili su da patuljasti nilski konji ne pasu redovno na travi u suvim, otvorenim staništima, čak ni u regionima u kojima danas dominiraju travnjaci. Umesto toga, preferirali su biljke koje se nalaze u vlažnijim, šumovitim predelima. Ovo sugeriše da je šuma bilo u izobilju pre nego što su ljudi počeli da menjaju pejzaž kako bi uzgajali kultivisane biljke, pasli domaće krave i koze i dobijali ogrevno drvo i građevinski materijal.

Obični nilski konji na kopnu vole travu. Njihovo ime potiče od grčkih reči za „rečni konj“. Svake noći napuštaju sigurnost reka i vodotoka kako bi pronašli svežu pašnjaku, koseći travu kao konj, pre nego što se vrate ujutru.

Ali analiza istraživača pokazala je da trava predstavlja samo mali deo ishrane malagaških patuljastih nilskih konja. Umesto toga, ponašali su se više kao pretraživači, hraneći se šašom i lišćem. Kao rezultat toga, nilski konji su verovatno imali mali uticaj na održavanje ili širenje travnjaka na ostrvu.

„Godinama smo viđali dokaze da ove životinje nisu bile paše“, rekla je Lori Godfri, koautor studije i profesor emerita na Univerzitetu Masačusets Amherst.

Godfri je rekao da postoje dokazi koji sugerišu da su ljudi izazvali izumiranje nilskih konja na ostrvu kada su stvorili stalne zajednice i prešli sa lova i sakupljanja na uzgoj domaćih životinja i useva. Ona svoju ideju naziva „Hipotezom promene egzistencije“, za koju je rekla da je razrada slične ideje koju je prvi predložio poznati arheolog Robert Djuar.

„Postoje prilično ubedljivi konvergentni dokazi koji pokazuju da su mnoge izumrle životinje nestale u kratkom vremenskom periodu koji se poklopio sa prelaskom ljudi sa lova i sakupljanja na stočarstvo“, rekao je Krouli iz UC.

Krouli smatra da je obnavljanje autohtonih šuma ključno za očuvanje divljih životinja na ostrvu. Na osnovu njihovog istraživanja, ekspanzivni travnjaci nisu bili kritično stanište, barem za ostrvske nilske konje.

„Neke kolege tvrde da su pašnjaci drevni i da moramo da ih zaštitimo i upravljamo njima kao što radimo šumu“, rekao je Krouli. „Tvrdim da su šume daleko važnije. Ne tvrdimo da trava nije postojala u prošlosti, ali ističemo da nema dokaza za velike travnjake bez drveća pre oko 1.000 godina.“

To je tačka koju istraživači ističu i u studiji.

„Jasno je da se Madagaskar suočava sa krizom biodiverziteta mnogo većom od one koju je već preživeo. Sprečavanje ove krize zahtevaće nove akcije očuvanja“, zaključuje se u studiji.