U savremenoj istoriji Zapadne Evrope, kanibalizam se često prikazuje kao jedna od najokrutnijih praksi, ali nova istraživanja otkrivaju da su ljudi konzumirali delove ljudskih tela kroz vekove iz različitih razloga. Ove prakse su se javljale od praistorije pa sve do srednjeg veka, često u vremenima gladi, rata i nemira.
Razlozi za kanibalizam varirali su od nutritivnih potreba do religijskih i lekovitih praksi. U srednjem veku, postoje reference o tome kako je kanibalizam bio prisutan u teškim vremenima, a neki delovi ljudskog tela su se smatrali lekovitim. Od 7. veka, zakoni su regulisali upotrebu ljudskih ostataka u medicinske svrhe, a postojale su zabrane da se krše grobovi radi dobijanja lekova.
Sa uspostavljanjem hrišćanstva, pojavili su se priručnici pokajanja koji su regulisali društvene norme, uključujući zabranu konzumiranja krvi i drugih telesnih tečnosti. Ove zabrane su se posebno odnosile na žene, koje su mogle dobiti moć iz muške krvi ili menstrualne krvi. Hrišćanske legende su pokušavale da zaustave ove prakse, prikazujući ih kao paganske i okrutne.
Jedna od poznatih priča je legenda o Svetom Silvestru i lečenju cara Konstantina od gube, koja je naglašavala snagu hrišćanske vere u suprotnosti sa paganskim verovanjima. Tokom vekova, verovanja o lekovitim svojstvima ljudskih delova tela su se nastavila, čak i u modernom dobu, dok su se kanibalizam i hrišćanske prakse preplićale.
U 19. veku, rečnici su još uvek pominjali ljudske delove kao lekovite, a ova verovanja su bila povezana sa romantičnom literaturom i mitovima o vampirima i vukodlacima. Iako je hrišćanstvo osudilo kanibalizam, ono ga nije potpuno napustilo, već je tražilo načine da ga preoblikuje kroz kontakt sa relikvijama.
Ova tema otkriva složene odnose između kulture, religije i preživljavanja u istoriji Zapadne Evrope, gde su se kanibalizam i hrišćanske prakse često preplitale, oblikujući društvene norme i verovanja.
