Kako se naše razumevanje HIV/AIDS-a razvilo

Kako se naše razumevanje HIV/AIDS-a razvilo

Pre nešto više od 40 godina, prijavljen je prvi slučaj sindroma stečene imunodeficijencije – poznatijeg kao SIDA, što je pokrenulo svetsku paniku zbog nepoznate, razorne bolesti. U to vreme, SIDA se univerzalno smatrala smrtnom kaznom.

„Veoma je teško ponovo uhvatiti rasprostranjenu paniku u javnosti kada je prvi put prijavljen AIDS, iako smo imali malo toga u vidu pandemije SARS-a“, rekao je Džonatan Karn, uvaženi univerzitetski profesor i direktor Univerzitetskog centra za sidu Case Vestern Reserve.

Živeći i radeći u Ujedinjenom Kraljevstvu u vreme izbijanja, Karn je bio među istraživačima koji su imali zadatak da primene svoje studije o metodama isporuke gena za razumevanje bolesti, koja je bila slična drugima koje je istraživao. On je zaslužan za otkrivanje procesa transkripcije virusa humane imunodeficijencije (HIV), pomažući u oblikovanju daljeg napretka u razumevanju infekcije koja dovodi do AIDS-a.

U godinama nakon toga, razumevanje AIDS-a od strane istraživača je enormno napredovalo, omogućavajući razvoj lekova koji mogu da potisnu virus i omoguće pacijentima da vode normalan život. Ali ima još mnogo toga da se nauči o AIDS-u ili HIV-u, infekciji koja dovodi do AIDS-a.

U čast Svetskog dana borbe protiv side (1. decembar), The Daili je sastao sa Karnom, istaknutim istraživačem HIV/AIDS-a, kako bi saznao kako se naše razumevanje bolesti razvijalo tokom vremena, kako je oblikovalo naše razumevanje drugih virusa i kakvih pogrešnih shvatanja šira javnost još uvek ima.

Odgovori su lagano uređeni radi jasnoće i dužine.

Mnogi alati koji su razvijeni za razumevanje HIV-a i infrastrukture oko njih bili su kritični za istraživanje mnogih drugih virusnih bolesti, uključujući hepatitis C, grip i koronavirus.

Na primer: mRNA vakcine COVID-19 izvedene su iz strategija eksperimentalnih vakcina koje su prvobitno dizajnirane za HIV. Takođe, kliničko testiranje za COVID vakcine je obavljeno preko Mreže za klinička ispitivanja HIV-a (uključujući našu veb lokaciju ovde na CVRU/UH), jer su to bile grupe koje su bile u mogućnosti da – u roku od nekoliko meseci – urade ispitivanja na desetinama hiljada ljudi. Posedovanje takve vrste intelektualnog, ali i praktičnog kapaciteta bilo je izuzetno važno za odgovor na COVID, i nesumnjivo će biti od ključnog značaja u borbi protiv budućih epidemija.

Postojao je veliki međunarodni napor da se razviju lekovi protiv HIV-a. Početni lekovi koji su korišćeni 1980-ih kao pojedinačni agensi nisu bili baš efikasni. Proboj je došao sa otkrićem da morate koristiti kombinacije lekova kako biste sprečili da virus pobegne. I tako do kasnih 1990-ih, što je bilo skoro 20 godina nakon prvih slučajeva HIV-a, došlo je do uvođenja prvih zaista efikasnih kombinovanih terapija. Ove vrste kombinovanih terapija postale su glavni oslonac lečenja HIV-a ovih dana, a lekovi su postali sve rafiniraniji.

Zaista nije tako. Ljudi treba da nastave da uzimaju lekove u kontinuitetu, jer kada se terapija prekine, svaki virus koji još vreba okolo se oporavlja. Onda je to kao da nikada niste bili lečeni! Dakle, mnoga savremena istraživanja o HIV-u su fokusirana na to gde se virus krije i da li postoje načini ciljanja virusa koji sprečavaju povratak.

U svetu ima preko 20 miliona ljudi koji žive sa HIV-om. U podsaharskoj Africi, to je i dalje veliki globalni izazov za javno zdravlje. Postoje grupe ljudi—naročito mlade žene—koje su u visokom riziku da dobiju HIV infekcije. Radili smo sa kolegama u Ugandi dugi niz godina na HIV-u, a takođe i na tuberkulozi. Situacija u Ugandi je dramatično evoluirala tokom vremena, i oni sada imaju pristup svim najnovijim lekovima. Istraživanje je postalo mnogo naprednije i mi sa njima radimo na nekim od ovih izazova sprečavanja ponovnog vraćanja virusa. Dakle, ima mnogo pozitivnih stvari sa strane nauke.

Zbog istorije istraživanja HIV-a, ljudi su izuzetno voljni da učestvuju u kliničkim studijama, i to je zaista pokrenulo istraživanje HIV-a napred.

Bilo je malo šokantno koliko je bilo teško u poređenju sa ljudima koji su imali COVID ili dugi COVID da učestvuju u kliničkim studijama jer nije postojala istorija ili tradicija uključivanja, ili aktivisti u zajednici koji bi mogli da podstaknu učešće u prvom istraživačke studije.