Kako gen za gojaznost utiče na mozak

Kako gen za gojaznost utiče na mozak

Gojaznost je komplikovano stanje, uzrokovano kombinacijom genetike, životne sredine hrane, ponašanja i drugih faktora. Milenijumima je bilo teško dobiti dovoljno hrane za preživljavanje i napredovanje. Za većinu ljudi to je sada lako kao otvaranje frižidera.

Pokazalo se da gen nazvan SH2B1 igra važnu ulogu u regulisanju unosa hrane.

Mutacije SH2B1 kod ljudi povezane su sa gojaznošću, dijabetesom tipa 2 i steatotičnom bolešću jetre povezanom sa metaboličkom disfunkcijom, ranije poznatom kao nealkoholna masna bolest jetre.

„Ovaj gen kontroliše ishranu i potrošnju energije. Gojaznost je uzrokovana dvema suprotnim osema: ako jedete previše, dobijate masnoću. Trošite premalo energije i masti se akumuliraju“, rekao je dr Liangjou Rui, Odsek za molekularnu i integraciju. Fiziologija i Institut za dijabetes Elizabeth Veiser Casvell na Medicinskoj školi U-M.

Studija koju su sproveli Rui i tim je identifikovala gde ovaj gen deluje unutar mozga, oblasti koja se zove paraventrikularni hipotalamus ili PVH, koja je uključena u regulisanje krvnog pritiska i ravnoteže tečnosti. Nalazi su objavljeni u časopisu Napredna nauka.

Pored toga, tim je otkrio da neuroni koji eksprimiraju SH2B1 stvaraju kolo, razgovarajući sa neuronima nizvodno u području poznatom kao dorzalno jezgro raphe, koje se nalazi u moždanom stablu.

Ova oblast je uključena u energetski balans i održavanje telesne težine i ponašanje motivisano emocijama.

Stimulisanje ovog kola potiskuje apetit kod miševa. Suprotno tome, utišavanje neurona koji eksprimiraju SH2B1 u PVH vodi do gojaznosti.

Tim je takođe otkrio molekularni mehanizam koji stoji iza toga kako SH2B1 pomaže u održavanju težine, delom poboljšavajući BDNF/TrkB signalizaciju, koja tokom razvoja promoviše rast mozga, a u zrelom mozgu održava zdravlje mozga. Kada ova signalizacija krene po zlu, razvijaju se gojaznost i metaboličke bolesti.

Jedna teorija, primećuje Rui, je da zapaljenje povezano sa povećanjem telesne težine može negativno uticati na ovaj put na indirektan način, slabeći signale za prestanak jedenja.

„Znamo da je delovanje SH2B1 važno, jer je veoma očuvano među vrstama, od voćne mušice do ljudi“, rekao je Rui.

„Ona funkcioniše kao neka vrsta univerzalne valute, ne samo da poboljšava ćelijsku signalizaciju, već i hormone leptin i insulin, koji pomažu u regulisanju apetita i metabolizma.“

Štaviše, do sada nije bilo identifikovanih neželjenih efekata na povećanje SH2B proteina, za razliku od trenutno popularnih lekova, kao što su Ozempic ili Mounjaro, koji aktiviraju glp-1 receptore.

Prema Ruiju, „Ako možemo pronaći način da poboljšamo aktivnost SH2B, postoji veliko obećanje za lečenje gojaznosti i povezanih bolesti.“