Iako je većina zemljotresa koncentrisana u područjima koja okružuju Tihi okean, istraživanje na Univerzitetu u Vašingtonu ukazuje na skrivene faktore koji utiču na distribuciju štete. Jedan od ključnih faktora je migracija, koja može značajno povećati ranjivost određenih populacija tokom zemljotresa.
Na primer, tokom zemljotresa u Tajvanu 1999. godine, poznatog kao HI-CHI potres, najteža šteta nije bila u urbanim centrima, već u predgrađima i spoljnim područjima. Radnici migranti koji se sele iz ruralnih područja u urbana, često žive u neformalnim stambenim uslovima sa lošim građevinskim standardima, što ih čini podložnijim velikim štetama tokom zemljotresa. Takvi radnici, često sa nižim prihodima, nemaju pristup kvalitetnim stambenim opcijama koje bi im obezbedile zaštitu tokom katastrofe.
Dr Tzu-Hsin Karen Chen, docent na Univerzitetu u Vašingtonu, zajedno sa svojim timom, istraživala je migracione tokove u post-zemljotresnim područjima i uočila povezanost između migracija, niskog prihoda i povećane stope smrtnih slučajeva. Iako postoje modeli koji procenjuju rizik od zemljotresa, često ne uzimaju u obzir neformalne migracione tokove, kao ni specifične ranjivosti migranata.
Kako migranti iz ruralnih, niskoprimanjskih ili plemenskih područja nisu uvek registrovani u urbanim sredinama, vladine agencije poput FEMA često ne prepoznaju stvarnu veličinu ugroženih populacija. To može dovesti do nedovoljnog usmeravanja resursa i pomoći, što dodatno pogoršava situaciju. Ovi migranti često žive u neformalnim stambenim objektima koji nisu u skladu sa građevinskim standardima i nisu dovoljno otporni na zemljotrese.
Takođe, tokom pandemije COVID-19, istraživači su primetili da migranti u urbanim područjima, koji su bili blokirani zbog zaključavanja, nisu imali pristup potrebnoj pomoći. Ova iskustva su dodatno motivisala istraživače da se fokusiraju na to kako migracije utiču na ranjivost tokom katastrofa.
Na temelju svojih nalaza, istraživači su razvili prošireni model rizika koji koristi podatke o migraciji i neformalnom stanovanju kako bi bolje procenili uticaj zemljotresa na migrante. Ovaj model omogućava da se migranti sagledaju u geografskom kontekstu, bez potrebe za detaljnim vladinim nadzorom, čime se štiti njihova privatnost, ali i omogućava pravilno planiranje odgovora na katastrofe.
Kako ovo može pomoći u drugim zemljama?
Iako se istraživanje temelji na Tajvanu, rezultati su relevantni i za druge zemlje sklone zemljotresima, kao što su područja u Pacifičkom severozapadu. Zajednice migranata u tim područjima verovatno će biti izložene većim rizicima tokom zemljotresa, ako se ne prepoznaju njihove specifične ranjivosti, posebno u pogledu kvaliteta stanovanja i pristupa pomoći.
Zaključak:
Ovo istraživanje naglašava značaj uključivanja migracija u procene rizika i razvoj planova za odgovor na katastrofe. Osiguranje da migranti, posebno oni sa niskim prihodima, imaju pristup sigurnim stambenim uslovima može značajno smanjiti štetu tokom zemljotresa. Takođe, vlade i organizacije za upravljanje hitnim situacijama trebale bi razviti politike koje uzimaju u obzir migracijske tokove, kako bi se osigurala pravična raspodela resursa i zaštita za sve građane.
