Novi podaci pomažu da se razume priroda afantazije

Novi podaci pomažu da se razume priroda afantazije

„Zamislite belu peščanu plažu na rajskom ostrvu. Možete li je videti?“ Sposobnost vizuelizacije mesta, objekta ili mesta na zahtev značajno varira između pojedinaca. Ali neki ljudi uopšte ne mogu da dočaraju mentalne slike: Ova osobina je poznata kao afantazija, bukvalno „defekt mašte“.

Afantazija nije poremećaj uma, već zapanjujuća kognitivna posebnost koja bi nam mogla pomoći da razumemo kako funkcioniše vizuelna mentalna slika. Na Pariskom institutu za mozak, Jianghao Liu i Paolo Bartolomeo (Inserm) su pokazali da ljudi sa afantazijom imaju karakteristike koje se mogu objektivno opisati: sporije su od proseka u obradi vizuelnih informacija i teško ih apsorbuju. Ova zapažanja su opisana u nedavnoj studiji objavljenoj u časopisu Cortek.

Sposobnost vizuelizacije lica, objekata, pejzaža ili čak scena iz prošlosti postoji u spektru. Dok neki mogu zamisliti izgled grada do najsitnijih detalja i mentalno šetati njime, ulicu po ulicu, drugi imaju savršeno prazan interni bioskop. U ovom slučaju govorimo o afantaziji – nemogućnosti da se dobrovoljno proizvede vizuelna mentalna slika koja odgovara ideji.

Ljudi čija je afantazija urođena – to jest, nije posledica moždanog udara, povrede mozga ili psihijatrijske bolesti – postaju svesni svoje posebnosti razumno kasno u životu. Zaista, ovaj mali deficit u vizuelizaciji ne izaziva nikakav hendikep, i oni nemaju razloga da sumnjaju da su atipični. Niti shvataju da su na drugom kraju spektra hiperfantazične osobe koje mogu proizvesti mentalne slike precizne poput ilustracija u knjizi.

„Razgovor sa ovim ljudima je fascinantan. Skloni smo da mislimo da je pristup vizuelnoj percepciji, konceptualizaciji i pamćenju isti za sve. Ništa ne može biti dalje od istine“, kaže Paolo Bartolomeo, neurolog i istraživač na Pariskom institutu za mozak. „Afantazičari ne mogu mentalno da zamisle kako njihovi roditelji, prijatelji ili partneri izgledaju kada su odsutni. Ali i dalje mogu da opišu fizičke karakteristike svojih voljenih: ove vizuelne informacije su sačuvane, na ovaj ili onaj način.“

Trenutno se vodi živa debata o poreklu afantazije. Da li je to povezano sa perceptivnim deficitom? Emocionalni i psihološki faktori? Mala poteškoća u pristupu sopstvenim senzacijama?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, Paolo Bartolomeo i Jianghao Liu, doktorand u timu „Neuropiziologija i funkcionalna neuroimaging“ na Pariskom institutu za mozak, regrutovali su 117 volontera—uključujući 44 afantazičara, 31 hiperfantazičara i 42 osobe sa tipičnim mentalnim slikama—i dali su im test mentalnih slika i vizuelne percepcije.

„Naš test, nazvan Baterija za percepciju imaginacije (BIP), dizajniran je da proceni vezu između percepcije i mentalnih slika kroz različite vizuelne kvalitete koji omogućavaju da se scena opiše – kao što su oblik, boja, položaj u prostoru, prisustvo reči. ili lica“, objašnjava Jianghao Liu.

Učesnici su zamoljeni da pogledaju prazan ekran. Istovremeno, glas van ekrana je najavio vizuelni kvalitet (kao što je „oblik“), praćen dve reči koje odgovaraju konceptima koje su morali da materijalizuju u svojim umovima što je preciznije moguće („dabar“ i „lisica“ na primer ). Glas im je dao i kvalifikator (kao što je „dugo“); zatim je od učesnika zatraženo da odluče koji od dabra ili lisice najbolje odgovara epitetu „dugi“.

Zabeleženi su brzina i relevantnost odgovora, a od ispitanika je zatraženo da procene kvalitet mentalne slike koju su – ili nisu – uspeli da proizvedu iz opisa. Konačno, morali su da urade test percepcije u kojem su stimulansi predstavljeni u vizuelnom formatu: duga lisica se pojavila u obliku slike praćene svojim audio opisom, a da učesnici nisu morali da je slikaju.

„Naši rezultati pokazuju da je učinak ljudi sa afantazijom ekvivalentan drugim grupama u smislu percepcije i sposobnosti povezivanja koncepta sa njegovom reprezentacijom“, komentariše Liu. „Sa jednim izuzetkom. Afantazičari su u proseku sporiji od hiperfantazičara i tipičnih imidžera kada je u pitanju obrada vizuelnih informacija, posebno oblika i boja. Takođe imaju malo poverenja u tačnost svojih odgovora.“

Prethodne studije su pokazale da afantazičari jednako brzo kao i drugi ljudi odgovaraju na pitanja koja zahtevaju manipulaciju apstraktnim konceptima. Zbog toga za njih kasni samo obrada vizuelnih informacija. Kako se ovaj fenomen može objasniti?

„Učesnici u afantazičkoj grupi tačno percipiraju elemente stvarnosti i ne pokazuju deficite u pamćenju i obradi jezika. Verujemo da predstavljaju blagi nedostatak onoga što nazivamo fenomenalnom svešću. To znači da imaju pristup informacijama o oblicima, bojama i prostorne odnose – ali da se ove vizuelne informacije ne pretvaraju u vizuelnu mentalnu sliku u svesnom iskustvu“, kaže Bartolomeo.

„Ova posebnost je verovatno nadoknađena drugim kognitivnim strategijama, kao što su mentalne liste vizuelnih karakteristika, koje omogućavaju afantazicima da se sete svega što su videli.

Ovi preliminarni rezultati su ograničeni metodom prikupljanja podataka, koja se sastojala od onlajn upitnika. Međutim, postavili su nas na obećavajući put da razumemo kako vizuelne mentalne slike funkcionišu. Buduće studije bi mogle otkriti neuronske mehanizme koji su u osnovi ovih zapažanja i, na kraju, pomoći nam da razumemo deficite vizuelizacije specifične za pacijente sa moždanim udarom.

„Takođe se nadamo da ćemo razviti interventne alate za određene psihijatrijske bolesti, kao što je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), koji karakteriše erupcija slika iz traumatskih sećanja. Ako bismo mogli da se oslobodimo pacijenata ovih nametljivih mentalnih slika, to bi uveliko promovišu njihov oporavak“, zaključuje Liu.