Istraživači su proučavali genome ljudi sa južnoazijskog potkontinenta kako bi razumeli zašto su neki ljudi sposobni da probavljaju laktozu, dok drugi nisu. Iako su Indija, Pakistan i Bangladeš najveći proizvođači mlečnih proizvoda, većina odraslih ne proizvodi dovoljno laktoze, enzima koji omogućava probavu mleka. Umesto toga, mlečni proizvodi u Južnoj Aziji često su smanjeni u laktozi, kao što su ghee, jogurt i drugi fermentisani proizvodi.
Studija je pokazala da je varijanta gena koja omogućava probavu laktoze uvedena na potkontinent tokom istorijskih i srednjovekovnih perioda, ali se nije proširila kao u Evropi. Prirodna selekcija nije značajno pomerila genetsku varijantu, osim u malim pastirskim zajednicama, gde je postojala jaka selekcija.
Istraživači su otkrili da je snaga selekcije na ovu varijantu mogla biti jača u južnoazijskim pastirskim populacijama nego kod severnih Evropljana. Ljudi proizvode laktozu kao dojenčad, ali se proizvodnja smanjuje kako odrastaju. Oko 70% svetske populacije ima neku vrstu nedostatka laktoze, što ovu sposobnost čini retkom.
Tim istraživača je analizirao podatke iz oko 8.000 genoma, uključujući savremeni i drevni genetski materijal. Pronašli su da je gen za probavu mleka značajno prisutniji na severu potkontinenta, dok je ređi na jugu, osim u grupama Toda i Gujjar, gde je postojanost laktoze bila visoka.
Istraživači su simulirali različite načine na koje je varijanta mogla opstati, a najbolja objašnjenja sugerišu da je gen uvezen iz Euroazijske stepe i pojačan pozitivnim selekcionim pritiscima. Njihov način života kao pastira, koji se oslanjaju na sveže mlečne proizvode, može objasniti visoku selekciju za gen probave mleka.
Na kraju, istraživači zaključuju da evolucija postojanosti laktoze nije jednostavna priča o selekciji, već složena mozaik demografskih i kulturnih istorija. Istraživanje je dostupno na bioRxiv.
