Gljive koje menjaju mozak mogle bi da postanu radikalni novi sastojak u medicini

Gljive koje menjaju mozak mogle bi da postanu radikalni novi sastojak u medicini

Ako ste bili jedan od miliona ljudi koji su gledali HBO-ovu TV seriju Poslednji od nas, verovatno imate povećanu svest o pretnji koju gljive mogu imati po naše zdravlje.

Serija je smeštena u postapokaliptični svet gde parazitske gljive preuzimaju kontrolu nad ljudskim mozgom, pretvarajući ljude u zombije ubice. Najstrašniji deo ove premise je da nije sasvim neuverljivo. Parazitske ili „zombi“ gljive koje menjaju um i ponašanje svojih domaćina postoje.

Na sreću, zombi gljive u stvarnom životu (poznate kao Cordiceps) zaraze samo insekte. Gljiva otima njihova tela samo sa ciljem širenja spora gljivica nalik semenu.

Kada insekti progutaju spore, one klijaju i rastu, luče molekule koji putuju do mozga domaćina i ometaju njegovu funkciju.

Gljivica primorava insekta da se odrekne odbojnosti prema visinama i da se popne naviše. Kada dostigne položaj koji je optimalan za opstanak gljivica, gljiva izaziva „smrtonosni stisak“, a zatim proždire svog domaćina iznutra ka spolja, izbacujući pečurke koje sadrže spore iz leša insekata.

U slučaju ljudi, neke gljive koje proizvode male molekule, ili metabolite, menjaju naše umove – a nedavna istraživanja pokazuju da one imaju terapeutski potencijal.

Najpoznatiji je halucinogen psilocibin – aktivni sastojak magičnih pečuraka. LSD, ili dietilamid lizerginske kiseline, je još jedan psihodelik gljivičnog porekla.

Ljudi su vekovima znali za halucinogena svojstva gljiva. Asteci su čak davali magične pečurke ljudima koji su umirali da bi promovisali miran prelazak u zagrobni život.

Ali nedavno je došlo do eksplozije interesovanja za metabolite gljivica, posebno zbog njihovih neuroloških prednosti i potencijala u lečenju stanja mentalnog zdravlja. I nije ni čudo, s obzirom na mehanizme koje metaboliti gljivica koriste za interakciju sa našim nervnim sistemom.

Zamislite naš mozak kao mapu. Kada smo mladi, istražujemo sve uglove ove mape, šaljući veze u svim pravcima da bismo dali smisao našem okruženju. Ubrzo shvatimo osnovne istine – na primer kako da obezbedimo hranu ili gde živimo – i neurološki putevi koji čine ove veze jačaju.

Vremenom se pojavljuje mreža koja odražava naša jedinstvena iskustva. Regioni koje često ponovo posećujemo će razviti ustaljene puteve, dok će nedovoljno korišćene veze nestati.

Stanja kao što su zavisnost, hronična depresija i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) karakterišu procesi kao što su ponavljajuće negativno razmišljanje ili ruminacija, gde se pacijenti fokusiraju na negativne misli na kontraproduktivan način. Nažalost, ovo jača moždane veze koje održavaju nepovoljno mentalno stanje.

Ali veruje se da metaboliti gljivica daju našem mozgu slobodu da ponovo istražuje manje posećene teritorije. Smatra se da psihodelična „putovanja“ omogućavaju ljudima da iskuse svet bez granica stvarnosti – a novija istraživanja sugerišu da je ovo manifestacija novog istraživanja mozga.

Na primer, psilocibin stimuliše receptor u mozgu koji se zove 5-HT2a. Ovaj receptor se obično vezuje za serotonin, hemikaliju u našem telu koja kontroliše komunikaciju između određenih nervnih ćelija.

Ali kada se psilocibin veže za 5-HT2a receptor, to olakšava našem mozgu da se promeni i generiše nove veze (uključujući izazivanje halucinacija pri visokim dozama). Ovo nazivamo povećanjem neuroplastičnosti.

Iako su efekti jedne velike doze psihodelika prolazni, dokazi pokazuju da primena dve manje doze psilocibina u razmaku od tri nedelje dovodi do trajnog povećanja povezanosti između različitih funkcionalnih regiona mozga.

Takve promene u neuroplastičnosti imaju potencijal da poremete krute misaone obrasce koji su u osnovi određenih stanja mentalnog zdravlja.

Štaviše, povećanjem neuroplastičnosti, veruje se da psihodelici omogućavaju ljudima da sagledaju životne situacije iz nove perspektive. Kombinovanje psihodelika sa tradicionalnijom terapijom govorom moglo bi omogućiti da se istraži – i potpunije razume – početni pokretač negativnih misaonih obrazaca.

Ovo bi potencijalno moglo sprečiti ponovno uspostavljanje istog negativnog ciklusa nakon tretmana. Zaista, istraživanja su pokazala da kombinovanje terapije sa psilocibinom ima produženi antidepresivni efekat kod odraslih sa velikim depresivnim poremećajem.

Dodatne studije pokazuju pozitivan efekat metabolita gljivica u lečenju niza stanja – uključujući anksioznost, depresiju i zavisnost od alkohola. Ove studije takođe ističu da psilocibin može uticati na simptome nakon samo jedne ili dve doze – dok antidepresivima može biti potrebno mnogo meseci da deluju.

Uz to, psihodelike ne treba smatrati čudotvornim lekom jer još uvek mnogo toga ne znamo. Štaviše, većina studija o psihodelicima je još uvek preliminarna jer koristi ograničen broj učesnika.

Kao takvi, stručnjaci su podeljeni u pogledu efikasnosti psihodeličnog tretmana. Štaviše, psihodelici su moćni i nepredvidivi – a bezbednost i dugoročni efekti takvog tretmana su nepoznati.

Ali imajući u vidu trenutnu krizu mentalnog zdravlja, svaka intervencija koja nudi novi pristup u rešavanju ovih stanja – posebno onih koja su otporna na lečenje – treba da se pažljivo razmotri i rigorozno istraži.

Uzbudljivo, mnoge zemlje prepoznaju prednosti psihodelika za lečenje mentalnog zdravlja. Australijska vlada je čak 2022. legalizovala psilocibin koji se izdaje na recept za medicinsku upotrebu. Iako Velika Britanija još uvek ne dozvoljava propisivanje psihodelika, više istraživačkih centara sprovodi ispitivanja kako bi utvrdili koristi za mentalno zdravlje metabolita gljivica.

Iako još uvek mnogo toga ne znamo o metabolitima gljivica – uključujući da li postoje drugi molekuli koji imaju sličan efekat na neurološke funkcije – jasno je da oni imaju veliki potencijal u lečenju mentalnog zdravlja.

Možda je vreme da se odreknemo određenih negativnih konotacija koje imamo u vezi sa nedozvoljenim gljivičnim lekovima i postanemo prijatni da razmišljamo o psihodelicima koji menjaju mozak kao o leku.