Epimutacija gena u ranom životu može doprineti razvoju raka dojke

Epimutacija gena u ranom životu može doprineti razvoju raka dojke

Istraživanja otkrivaju da oko 20 odsto svih slučajeva najtežeg oblika raka dojke može nastati od male grupe ćelija normalnog tkiva koje nose epimutaciju određenog gena.

Rak je veliki zdravstveni izazov širom sveta, koji utiče na mnoge živote. Uprkos napretku u razumevanju njegovih uzroka, većina oblika raka, uključujući rak dojke, nastavlja da raste u mnogim zemljama.

Naučnici su pažljivo posmatrali i gene i životnu sredinu, pokušavajući da shvate šta postavlja pozornicu za rak. Jedna zanimljiva oblast proučavanja je nešto što se zove „epimutacije“. Umesto promena u stvarnim genima, ovo su promene u načinu na koji su naši geni uključeni ili isključeni.

U nedavnoj studiji, istraživači na Univerzitetu u Bergenu, u saradnji sa Inicijativom za zdravlje žena SAD, pronašli su vezu između određenih epimutacija u genu zvanom BRCA1 i većeg rizika od trostruko negativnog karcinoma dojke (TNBC), najteže vrste karcinom dojke.

„Ovaj veći rizik je pronađen uprkos činjenici da su epimutacije uticale na veoma mali deo normalnih ćelija kod pogođenih pojedinaca“, kaže profesor Per Ejstein Lønning.

Iako je ovo bio proboj, ostavio je istraživače da se pitaju kada i gde su se ove epimutacije dogodile. U novoj studiji koja je sada predstavljena u časopisu Genome Medicine Bergen Group, a koja će biti predstavljena na međunarodnoj SABCS, najvećoj svetskoj konferenciji o raku dojke u San Antoniju 6. decembra, u saradnji sa drugim norveškim istraživačima, istraživači iz Bergena su iskopali dublje.

Analizirajući DNK iz tkiva dojke i belu krv od preko četiri stotine pacijenata sa rakom dojke, došli su do nekoliko važnih otkrića, dajući novo svetlo na ovu temu.

Za mnoge slučajeve TNBC-a, epimutacije gena BRCA1 pronađene su i u belim krvnim zrncima i u tumorskom tkivu. Štaviše, epimutacije u belim krvnim zrncima i tumorskom tkivu iste osobe otkrile su isti profil.

„Ovo sugeriše da bi mogli imati zajedničko ćelijsko poreklo, što se može pojaviti veoma rano tokom trudnoće“, kaže Lønning.

Nalazi takođe pokazuju da čak oko 20 procenata svih TNBC može nastati iz male grupe ćelija normalnog tkiva koje nose BRCA1 epimutacije.

Analizirajući uzorke krvi novorođenčadi, otkrili su slične epimutacije BRCA1 kao one otkrivene kod pacijenata sa rakom. Iznenađujuće, ove epimutacije su se dešavale dva puta češće kod devojčica nego kod dečaka. Konačno, nije primećena podudarnost u epimutacijama između novorođenčadi i njihovih roditelja, što se protivi direktnom nasleđivanju.

„Činjenica da se epimutacije mogu dešavati rano tokom trudnoće dovodi u pitanje konvencionalne teorije o kancerogenezi i riziku od raka. Štaviše, činjenica da se pojavljuju dva puta češće kod devojčica nego kod dečaka otkriva važnu rodnu razliku koja ranije nije zabeležena“, kaže Lønning.

Ovo otkriće otvara nove puteve za istraživanje. Bergenska grupa za rak dojke sada radi na tačnom mehanizmu epimutacija u ranom životu. Pored toga, u saradnji sa VHI istraživačima, oni proučavaju da li epimutacije u drugim genima mogu biti povezane sa drugim vrstama raka.

„Razumevanje ovoga bi potencijalno moglo da promeni način na koji pristupamo i sprečavamo rak u budućnosti“, zaključuje Lønning.