Duge nekodirajuće RNK se pojavljuju kao obećavajući biomarkeri za poremećaje raspoloženja

Duge nekodirajuće RNK se pojavljuju kao obećavajući biomarkeri za poremećaje raspoloženja

U jednom preglednom članku, istraživači su otkrili ubedljive dokaze da duge nekodirajuće RNK – molekuli koji su nekada bili odbačeni kao „smeća DNK“ – mogu biti ključ za revoluciju u načinu na koji dijagnostikujemo i lečimo poremećaje raspoloženja.

Studija, „Cirkulacija duge nekodirajuće RNK: Nove granice u istraživanju biomarkera za poremećaje raspoloženja“, objavljena u časopisu Genomska psihijatrija, otkriva da ovi molekuli RNK koji kruže u uzorcima krvi mogu poslužiti kao moćni biomarkeri za stanja kao što su velika depresija i bipolarni poremećaj, potencijalno što dovodi do preciznijih dijagnoza i personalizovanih tretmana.

„Godinama su se kliničari borili sa subjektivnom prirodom dijagnostikovanja poremećaja raspoloženja“, rekao je dr Jogeš Dvivedi, viši autor studije. „Naš pregled pokazuje da lncRNA koje se mogu otkriti u uzorcima krvi mogu ponuditi objektivan način za identifikaciju ovih stanja, pa čak i predviđanje kako će pacijenti reagovati na različite terapije.“

Istraživači su sintetizovali nalaze iz desetina nedavnih kliničkih studija koje su ispitivale nivoe lncRNA kod pacijenata sa velikim depresivnim poremećajem (MDD) i bipolarnim poremećajem (BD). Pronašli su dosledne obrasce izmenjene ekspresije lncRNA kod ovih osoba u poređenju sa zdravim kontrolama. Na primer, šest specifičnih lncRNA pokazalo je smanjene nivoe kod pacijenata sa MDD, dok su drugi poput MALAT1 bili disregulisani u BD.

Intrigantno, činilo se da neke lncRNA koreliraju ne samo sa dijagnozom, već i sa ozbiljnošću simptoma, pa čak i rizikom od samoubistva. „Otkrili smo da je ekspresija određenih lncRNA, kao što je RMRP, praćena ocenama ozbiljnosti depresije“, primetio je Dvivedi. „Ovo sugeriše da bi se potencijalno mogli koristiti za praćenje progresije bolesti ili odgovora na lečenje tokom vremena.“

Pregled takođe naglašava obećanje lncRNA kao terapijskih ciljeva. Pošto ovi molekuli igraju ključnu ulogu u regulisanju ekspresije gena, ispravljanje njihove disregulacije bi potencijalno moglo da se pozabavi osnovnim mehanizmima bolesti. Nekoliko studija na životinjama je već pokazalo obećavajuće rezultate koristeći ovaj pristup.

Iako su nalazi uzbudljivi, autori upozoravaju da je potrebno više istraživanja pre nego što testovi ili tretmani zasnovani na lncRNA postanu klinička stvarnost. Još uvek su potrebne velike studije da bi se potvrdili mnogi identifikovani potencijalni biomarkeri. Pored toga, potrebno je razviti standardizovane protokole za prikupljanje uzoraka i analizu kako bi se osigurali dosledni rezultati u različitim laboratorijama i klinikama.

Ipak, pregled daje optimističnu sliku budućnosti dijagnoze i lečenja poremećaja raspoloženja. „Na pragu smo nove ere u psihijatriji“, rekao je Dvivedi.

„Ovi sićušni molekuli RNK koji kruže u našoj krvi mogli bi nam uskoro omogućiti da dijagnostikujemo poremećaje raspoloženja jednako objektivno kao što dijagnosticiramo dijabetes ili bolesti srca. To bi moglo biti transformativno za milione pacijenata širom sveta.“