Maleni rezovi i žlebovi na drevnim kamenim artefaktima iz Levanta možda nisu samo slučajni tragovi obrade alata, već mogu predstavljati rane dokaze kreativnosti i simboličkog izražavanja kod naših predaka, sugeriše nova studija sprovedena na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu.
Istraživački tim analizirao je nekoliko kamenih alata nastalih pre između 50.000 i 100.000 godina i otkrio suptilne, ali namerno urezane geometrijske šare. Ovi ukrasi, kako navode autori studije, nisu rezultat slučajnih rezova nastalih tokom izrade, već ukazuju na svesno planiranje, apstraktno razmišljanje i mogućnost simboličkog izražavanja.
Levant, kopneni most između Afrike i Evroazije, bio je ključno područje za rane ljudske migracije i razvoj alata. Međutim, nova analiza pokazuje da su pojedini alati možda imali i dodatnu, nefunkcionalnu svrhu. Korišćenjem mikroskopskih analiza, istraživači su identifikovali precizne i simetrične gravure koje odstupaju od tipičnih tragova nastalih obradom kamena.
Posebno su analizirana dva kamena jezgra izrađena tehnikom levalloiskog ljuštenja, gde se jezgro oblikuje tako da omogućava izradu sečiva i šiljastih alatki. Jedan od ovih artefakata potiče iz srednjeg paleolita, dok drugi datira pre više od 100.000 godina.
Slično drugim drevnim ukrasnim predmetima, poput školjki sa izrezbarenim šarama i oker boja korišćenih u pećinskoj umetnosti, ove gravure mogu predstavljati rane primere estetskog izraza koji prevazilazi čistu praktičnu funkciju alata.
Prethodne teorije su sugerisale da su ovakve šare možda bile „protoestetske“ – vizuelno prijatni motivi bez nužno dubljeg značenja. Međutim, autori najnovije studije smatraju da postoje indikacije o namernom izrazu koji sugeriše kompleksniji društveni i kognitivni kontekst.
„Apstraktno razmišljanje je temelj ljudske kognitivne evolucije“, ističe vodeća autorka studije, arheološkinja Mae Goder-Goldberger. „Namerno urezane gravure na ovim artefaktima ukazuju na sposobnost simboličkog izražavanja i sugerišu postojanje društva sa razvijenim konceptualnim kapacitetima.“
Detaljnom analizom kamenih jezgra, istraživači su identifikovali specifične obrasce gravura koji nisu slučajno raspoređeni, već su grupisani u određene zone na površini artefakata. Na osnovu poređenja sa sličnim nalazima iz pećine Amud, koja datira iz perioda pre 55.000 godina, tim je zaključio da se ove gravure ne mogu objasniti kao obični tragovi alata nastalih tokom njihove upotrebe.
Dodatno, još jedan analizirani artefakt, kamena ploča stara oko 54.000 godina, pokazuje slične geometrijske šare, što dodatno podržava hipotezu o ranom simboličkom izražavanju. Istraživači veruju da su ovi ukrasi nastali upotrebom precizne tehnike graviranja „oštrim, nekorišćenim alatima“, što nagoveštava nameru i kreativnost u izradi.
Ako su ovi zaključci tačni, to znači da je pre desetine hiljada godina postojala dimenzija ljudske aktivnosti koja je nadilazila čisto preživljavanje – dimenzija u kojoj su rani ljudi počeli da koriste umetnički izraz kao sredstvo komunikacije i simbolike.
„Naša metodologija ne samo da potvrđuje namernu prirodu ovih gravura“, dodaje arheolog Joao Marreiros iz Leibniz centra za arheologiju u Nemačkoj, „već pruža i novi uporedni okvir za proučavanje sličnih artefakata, obogaćujući razumevanje društava iz srednjeg paleolita.“
