Univerzitet Fairbanks Scientist učestvuje u američkim državnim naporima da dizajnira satelit i instrumente koji mogu da otkriju prostor za otkrivanje prostora što je male kao i 1 centimetar, manje od polovine inča.
Spare koje su male, koje se trenutno ne mogu otkriti sa zemlje, mogu oštetiti satelite i druge svemirske letjelice u orbiti sa niskim zemljakom.
Ideja je da odete buduće satelite, poput onih vitalnih za komunikacione sisteme, sa tehnologijom kako bi se izbegli sudari za svemirske krhotine.
Space Sparis putuje velikom brzinom, oko 17.500 mph. Cilj od 1 centimetra koji putuje u toj brzini ima uticaj energije ekvivalentno onome malog eksplozivnog kao što je ručna bomba.
Svemirskim krhotinama dolazi u mnogim oblicima i veličinama i sastoji se od defuntnih satelita, potrošenih raketnih faza, fragmenata od sudara i drugih objekata koji nisu bili ljudi koji više ne služe svrsi.
Geofizički institut Geofizički institut Institut Profesor Paul Bernhardt i kolege sa Univerziteta Calgari u Kanadi osmislili su metod da odrede udaljenost malog objekta od satelita ili svemirske letelice i ugao njegovog pristupa.
Metoda se zasniva na njihovom otkriću da predmet u orbitu stvara talase, jer prolazi kroz prirodne poremećaje u plazmi – poznati kao striations – koje se javljaju duž Zemljinih magnetnih polja. Plazma je stanje poput gasa koja je napravljena od slobodnih plutajućih negativnih elektrona i pozitivnih jona.
Bernhardt i kolege razvijaju instrumente koji bi koristili tu metodu. On takođe dizajnira satelit koji će nositi instrumente za ovaj početni test. On to naziva svemirskim lovačkim lovcima.
„Čitav satelit će biti posvećen otkrivanju prostornih ostataka premalo da bi se videlo sa zemlje“, rekao je.
Smjer do komada svemirskog krhotina odredio bi senzor na ploči koji istovremeno meri električna i magnetna talasna polja za otkrivanje signala koji potiču iz svemirskog objekta. Poseban senzor bi s vremenom beležilo promene u frekvenciji signala. Analiza ovih podataka tada bi se koristila za utvrđivanje smera i udaljenosti do prostora za otkrivanje njene lokacije.
„Nekoliko merenja ove vrste je dovoljno da predvidi budući put krhotina“, rekao je Bernhardt. „To je nova nauka koju istražujemo.“
To znanje će omogućiti satelitima da se usmere sa staze krhotina, rekao je Bernhardt, dodajući da operatori StarLink sistema prenose više akcija izbegavanja sudara od 20.000 sudara godišnje.
Novi metod detekcije detaljno je detaljno opisano u papiru od 8. januara u fizici plazmi. Bengt Eliasson Univerziteta u Strathclide u Velikoj Britaniji je vodeći autor.
Rad je deo napora američke vlade da prati svemirske krhotine. Izvršeno je u saradnji sa izvođačem Plavi halo u programu identifikacije i praćenja IARPA prostora IARPA.
Američki program za praćenje debrisa procenjuje da više od 100 miliona objekata veći od 1 milimetra u veličini u zemlji Zemlju, ali da se prate manje od 1 procenata krhotina koje mogu prouzrokovati štetu na kraju misije. Zbog toga se veb lokacija programa navodi, „postoji povećan interes“ u praćenju malih krhotina.
