Čak i veoma nizak nivo izloženosti pesticidima može uticati na ribe generacijama

Čak i veoma nizak nivo izloženosti pesticidima može uticati na ribe generacijama

Ribe izložene nekim pesticidima u ekstremno niskim koncentracijama tokom kratkog vremenskog perioda mogu pokazati trajne promene u ponašanju, pri čemu se uticaj proteže i na potomstvo koje nikada nije bilo izloženo iz prve ruke, pokazalo je nedavno istraživanje.

Nalazi izazivaju zabrinutost ne samo za ribu, već i za sve kičmenjake koji su izloženi uobičajeno korišćenim pesticidima – uključujući ljude, rekla je koautorka studije Susanne Brander, vanredni profesor i ekotoksikolog u Hatfildskom morskom naučnom centru Univerziteta Oregon State.

„Ova izloženost se dešava ne samo ovim ribama, već i svim vodenim organizmima u područjima koja primaju oticanje iz područja naseljenih ljudima“, rekao je Brander. „Sigurno je reći da vidimo uticaje na nivou populacije ako ribe koje su bile izložene nekoliko dana kao embrioni i larve zatim proizvode potomstvo koje je razvojno deformisano, ili mužjake koji nisu u stanju da proizvedu toliko sperme.

Klimatske promene takođe proširuju geografski opseg mnogih vrsta insekata, što dovodi do povećane i raširenije upotrebe pesticida u poljoprivrednim i stambenim okruženjima i povećava potencijal da više organizama bude izloženo štetnim hemikalijama.

Studija, objavljena u časopisu Nauka o životnoj sredini i tehnologija, koristila je kopnene srebrnike kao uzorne vrste ribe uobičajene u severnoameričkim estuarijima i morskim vodenim putevima, sa posebnim fokusom na zaliv San Franciska i deltu Sakramento-Hoakin.

Istraživači OSU-a su izabrali tri najčešće korišćena piretroidna pesticida (bifentrin, ciflutrin i cihalotrin) zbog njihove visoke neurotoksičnosti i doslednog prisustva u vodama Bai-Delta. Ovi pesticidi se takođe široko koriste i otkrivaju širom zemlje.

Za eksperiment, istraživači su izložili embrione srebra različitim pesticidima tokom 96 sati, u koncentraciji od 1 nanogram pesticida po litru vode. To je otprilike kašičica pesticida u olimpijskom bazenu, rekao je Brander.

Posle 96 sati, larve ribe su stavljene u čistu vodu i uzgajane do pet nedelja nakon izleganja. Zatim su držani u većim rezervoarima dok nisu dostigli reproduktivnu zrelost sa oko osam meseci. U to vreme, istraživači su iznedrili odrasle ribe i sakupili njihovo potomstvo da bi se gajili u čistoj vodi. Bihevioralni odgovori su mereni kod roditelja larvi kao i kod potomaka larvi.

Istraživači su otkrili da su ribe koje su prvobitno bile izložene pesticidima pokazale hipoaktivno ponašanje ili smanjenu aktivnost u fazi larve, što bi moglo dovesti do toga da ne traže hranu toliko koliko kontrolna grupa, ako su bile u divljini.

Nasuprot tome, druga generacija riba – generacija koja nikada nije bila izložena pesticidima, osim preko svojih roditelja – pokazala je hiperaktivno ponašanje, više plivala i delovala prestimulisano u poređenju sa kontrolom. Istraživači pretpostavljaju da je ovo bio kompenzacijski odgovor na hipoaktivno ponašanje prethodne generacije.

Testovi su takođe otkrili da odrasli mužjaci riba izloženi bifentrinu i cihalotrinu kao larve imaju manje gonade od kontrolne grupe, dok je druga generacija imala povećanu plodnost.

Dok se mnoga istraživanja fokusiraju na zebricu kao model za ljudsko zdravlje, Brander kaže da mnoge vrste riba dele veliki procenat svojih gena sa ljudima, i stoga se mogu koristiti kao modeli za predviđanje kako bi ljudi mogli da reaguju na hemikaliju.

„Ova studija je još jedna demonstracija kako izlaganje ovim hemikalijama u ranom životu može uticati na ribe mesecima, a u slučaju ljudi, potencijalno godinama“, rekao je Brander.

„Mogli bismo potencijalno da koristimo ovo kao model kako bi ljudske bebe ili ljudi u materici mogli da reaguju na ove hemikalije – ribe koriste iste hormonske receptore kao i mi; iste steroide. Dakle, nešto što ometa reprodukciju u ribama može potencijalno imati iste uticaj na ljude“.

Rezultati su pokazali da su ribe bile u stanju da se na neki način prilagode izloženosti, ali su možda i prekomerno kompenzovale, a takve promene mogu biti po cenu uspeha u drugim biološkim procesima kao što su rast ili grabež, rekao je Brander.

„U pogledu ekološke regulative, ako stavimo na snagu strožiju kontrolu zbog ovakvih studija, biće potrebno nekoliko generacija riba – ili šta god da je organizam – da se potpuno oporave“, rekla je ona.

Vodeći autor studije bila je doktorantkinja OSU Sara Haton, koja je diplomirala prošle godine i sada radi u oblasti ekološkog konsaltinga.