Arheolozi sugerišu da su neolitski Skandinavci možda koristili kožne čamce za lov, putovanja i trgovinu

Arheolozi sugerišu da su neolitski Skandinavci možda koristili kožne čamce za lov, putovanja i trgovinu

Nedavno istraživanje dr. Mikaela Fauvellea i njegovih kolega, objavljeno u Journal of Maritime Archaeologi, sugeriše da je neolitska kultura posuđa sa jamicom (PVC) možda koristila kožne čamce za obavljanje trgovine, putovanja, ribolova i lova.

PVC je bila neolitska kultura koja je migrirala sa istoka tokom ranog i srednjeg neolita. Naselili su se u današnjoj Skandinaviji oko 3500–2300 pre nove ere. Ova kultura lovaca-sakupljača dobila je ime po grnčariji koju su proizvodili, a koja je po svom obimu bila karakteristična ukrašena dubokim jamama.

Kultura posuđa sa košticama (PVC) bila je neobična među evropskim grupama lovaca-sakupljača specijalizovanih za more. Dok su druge takve grupe postepeno uključivale više poljoprivrednih proizvoda kako se poljoprivreda širila, PVC je nastavio da se fokusira na lov i ribolov na foke, iako se poljoprivreda u Evropi praktikovala više od pet vekova.

PVC ne samo da je nastavio da lovi foke i ribu, već se bavio i dugim putovanjima preko Baltičkog mora i moreuza Kattegat i Skagerrak. Dokazi za ova kretanja ljudi i dobara mogu se videti u litskom oruđu, životinjama i nešto gline poreklom iz Švedske, Danske i Finske.

Da bi stigao do ovih različitih mesta, PVC-u bi bili potrebni čamci sposobni za plovidbu. Međutim, dokazi o takvim čamcima su retki.

Širom sveta, mnoge neolitske kulture su koristile kanue ili čamce za brvnare, obično napravljene od izdubljenih trupaca. Neke takve zemunice su pronađene na lokacijama PVC-a. Međutim, veličina kanua je direktno proporcionalna njihovoj funkciji. Ne samo da su se ove zemunice obično nalazile u unutrašnjim jezerima i močvarama, već ih je njihova mala veličina, samo nekoliko metara dužine, učinila nepogodnim za otvoreno more, gde bi se verovatno prevrnule.

Dr. Fauvelle i njegove kolege predlažu da je PVC možda bio bolje prilagođen određenim zadacima, dok su kanui za zemunicu bili pogodniji za druge aktivnosti na unutrašnjim jezerima i ušćima reka.

„U poređenju sa brodskim čamcima, u radu tvrdimo da bi čamci sa kožom bili bolji za transport na velike udaljenosti i otvoreni okean“, pojašnjava dr. Fauvelle.

Štaviše, dr. Fauvelle veruje da bi ova nova tehnologija mogla da pomogne u objašnjenju raširenog napada i trgovine uočene tokom ovog perioda, „Mislim da je verovatno da je ova nova tehnologija ubrzala trendove pomorskog napada i trgovine koje već vidimo u, na primer, PVC tokom neolita“.

Međutim, čamci sa kožom bi se još gore sačuvali u arheologiji, pa su znaci njihovog postojanja zasnovani na kombinaciji različitih linija indirektnih dokaza, uključujući potencijalne koštane okvire, kamenu umjetnost, ulje tuljana, alate i ostatke faune.

I u Nemačkoj i u Švedskoj, pronađeni su potencijalni okviri za čamce na kojima bi bile sašivene kože. Prvi, iz severne Nemačke, bili su rekonstruisani rogovi irvasa koji datiraju iz kasnog mezolita (7.–6. vek pre nove ere), dok dva od četiri švedska primera mogu datiraju iz neolita ili neolita/bronzanog doba, respektivno.

Ovi primeri mogućih okvira čamaca mogu ukazivati na to da su znanje i praksa izrade čamaca od kože postojali u severnoj Evropi i da su ih ljudi PVC-a možda koristili.

Slično, slike na stenama u severnoj Skandinaviji mogu ukazivati na upotrebu i postojanje čamaca od kože. Dok su neke tradicije kamene umetnosti prethodile PVC-u, druge su napravljene u isto vreme sa njom, a neke lokacije čak prikazuju komponente PVC-a.

Paneli sa stenama prikazuju aktivnosti ribolova, lova na kitove i foke, za koje je poznato da PVC radi, kao i čamce koji dele upadljivu sličnost sa čamcima od kože Umiaka koje su koristili Inuiti.

Slike ovih čamaca ne samo da imaju sličnu veličinu kao i čamci Umiak kože kada se uzme u obzir odnos veličina, već je zanimljivo da su pojedinci prikazani kako stoje unutar njih često nacrtani kao da je donja polovina tela još uvek vidljiva. Ovo je najsličnije tome kako bi čamci od Umiak kože sa pozadinskim osvetljenjem postali poluprovidni, i stoga bi posmatrači mogli da posmatraju obrise pojedinaca u njima.

Ovo može ukazivati na to da su skandinavski neolitski čamci prikazani na kamenoj umetnosti takođe čamci od kože, pa su stoga ljudi u njima prikazani u celini kada su čamci trebalo da ih delimično zaklone.

Štaviše, neki od čamaca su prikazani sa lukovima u obliku životinjskih glava. Oni su slični viljuškastim osloncima za harpun kojima su Umiak ponekad bili opremljeni. Kada se posmatraju u profilu, ovi oslonci za harpun izgledali bi kao životinjske glave. Moguće je da su i čamci na kamenu bili opremljeni sličnim osloncem za harpun ili vođicom za pecanje, dajući izgled životinjskih glava kada se gledaju i crtaju u profilu.

Konačno, indirektni dokazi o upotrebi i proizvodnji čamaca mogu doći sa lokacija PVC-a. U fauničnim grupama ovih lokaliteta dominiraju foke i ribe, posebno atlantski bakalar i veliki braon. Foke bi se obično okupljale na malim ostrvima, plutajućem ledu i obalnim grebenima, a da bi došli do njih, lovcima na PVC bi bili potrebni čamci sposobni za plovidbu otvorenom vodom.

Slično tome, atlantski bakalar, koji se nalazi na dubinama od 150-200 m, zahtevao bi čamce za dolazak. Dok je Veliki Veever tehnički mogao da se lovi u plitkim vodama, ova otrovna riba bi izazvala neopisivi bol, upalu, povraćanje i nekrozu ako bi na nju zgazila i zbog toga bi zahtevala čamce za siguran pecanje.

Foke su se hvatale i koristile u izobilju, ali su njihove kosti retko korišćene u proizvodnji alata. Osim konzumiranja, verovatno su uhvaćeni u tako velikom broju za preradu kože, potencijalno za odeću, šatore i čamce za kožu. Ovo poslednje je dodatno potkrepljeno vrstama korišćenih alata.

Škraperi, koji se koriste u proizvodnji kože, jedan su od najzastupljenijih alata na lokacijama PVC-a. Štaviše, pronađena su i šila, prevelika za proizvodnju odeće, koja bi bila pogodnija za bušenje i šivanje šavova za šatore ili čamce od kože.

Proizvodnja čamaca od kože takođe bi zahtevala obilne količine ulja od foka, koje se nalazi u izobilju na lokacijama PVC, što je esencijalni sastojak za hidroizolaciju čamaca sa kožom. Čamcima od kože ne samo da bi bilo potrebno mnogo kože za pravljenje, već bi bilo potrebno ponovno nanošenje ulja svakih nekoliko dana kako bi se osiguralo da ostanu vodootporni. Stoga bi pravljenje čamaca od kože pored potrošnje objasnilo veliki broj ostataka tuljana i ulja od tuljana na lokacijama PVC.

Konačno, ulje od tuljana se obično koristilo tokom neolita i tek je počelo da se zamenjuje smolom, koja je bila neophodna za vodootpornost čamaca sašivenih daskama u bronzanom dobu. Takva tehnologija čamaca od dasaka pronađena je u Egiptu i datovana je oko 2500. godine pre nove ere.

Dr Fauvelle kaže: „Tehnologija čamaca u Skandinaviji verovatno nije došla iz Egipta (barem ne direktno), već je verovatno uvedena sa Britanskih ostrva gde imamo ranije dokaze za tu tehnologiju.“

Prema dr Fauvelleu, „Uvođenje ove nove tehnologije došlo je zajedno sa mnogim drugim tehnološkim i društvenim promenama koje su se desile tokom bronzanog doba“.

Iako je moguće da je PVC ranije koristio i čamce od šivenih dasaka, čini se da razmotreni dokazi ukazuju na to da su PVC grupe proizvodile i koristile čamce od kože. Ovi čamci su im omogućili da nastave sa lovom na foke, pecaju i upuštaju se u putovanja na velike udaljenosti, što nije bilo moguće sa malim i ograničenim brojem kanua pronađenih na nekim od njihovih lokacija.