Ko je bio pravi Elvis Prisli?

Film „Elvis“ Baza Lurmana, koji je objavljen prošle nedelje, izuzetno je zabavan pogled na život i vreme Elvisa Prislija, napravljen sa svim razmazanjima i kamerama koje izazivaju trzavice koje bi se očekivalo od proslavljenog režisera Romea + Julije i Mulen Ruža . Priča je ispričana iz ugla Elvisovog menadžera, pukovnika Toma Parkera, koga igra Tom Henks. Parker je prikazan kao nepouzdani pripovedač, koji je pomogao Elvisu da iz siromašnog porekla postane „Kralj roka“.

Elvis Baza Lurmana, koji je objavljen prošle nedelje, izuzetno je zabavan pogled na život i vreme Elvisa Prislija, napravljen sa svim razmazanjima i kamerama koje izazivaju trzavice koje bi se očekivalo od proslavljenog režisera Romea + Julije i Mulen Ruža . Priča je ispričana iz ugla Elvisovog menadžera, pukovnika Toma Parkera, koga igra Tom Henks. Parker je prikazan kao nepouzdani pripovedač, koji je pomogao Elvisu da iz siromašnog porekla postane „Kralj roka“.

Henksov Parker je pametan biznismen koji, pored Sema Filipsa (Džoš Mekonvil) iz kompanije Sun Records, vidi u Elvisu muzičara koji može da donese rokenrol, zvuk koji se razvija u crnim andergraund klubovima, u mejnstrim SAD.

Luhrman pokazuje kako je Elvis pretvorio pesme – uključujući Hound Dog, koji je u početku izvodila Big Mama Thornton, i bluz klasik Arthura „Big Boi“ Crudapa That’s All Right – u hitove Bilbordove liste. Elvis je bio poznat kao beli pevač koji je „zvučao crno“. Tadašnji komentatori su rekli da je neke od svojih zloglasnih tehnika izvođenja pozajmio od crnih muzičara; Njegovi kukovi koji se okreću postali su priča o naciji zbog čega je dobio nadimak Elvis Karlica.

Ostin Batler neobično oponaša Prislija u predstavi koja će verovatno učiniti glumcu poznatim. Film prikazuje pevačev meteorski uspon, i prikazuje Parkera kako uzima polovinu svoje zarade, i kako je spreman da reši sve potencijalne probleme. Kada nastane bes oko Preslijevih pokreta kuka, on nagovara muzičara da stvori stil izvođenja koji je pogodniji za porodicu. Kada Elvis želi da ode na međunarodnu turneju, Parker je taj koji postavlja legendarnu rezidenciju u Las Vegasu. Prislijeve frustracije su zadovoljene njegovim stanjem u banci, čak i kada se slavno udebljao, a njegova zvezda počinje da jenjava.

Biografski film se udaljava od udubljivanja u Elvisov odnos sa Prisilom Prisli, fokusirajući se na njegovu karijeru i, zanimljivo, njegov odnos sa crnačkom zajednicom. Elvis je rođen osiromašen, a odrastao je u uglavnom crnačkom kraju Tupelo, Misisipi. Odrastao je u krugu crnaca, a kada se preselio u Memfis u Tenesiju, bio je toliko veliki obožavatelj crnačke muzike da je obrađivao pesme koje je čuo. Bio je prijatelj sa bluz kantautorom BB Kingom, koga je u filmu igrao Kelvin Harison Jr.

U okviru ovog okvira, film tvrdi da je Elvis bio ključan u pomaganju crncima da dobiju jednaka prava u SAD. To čini kroz Parkerovu naraciju, koji deluje kao glasnogovornik ideje koju je formulisao Majkl T. Bertran u svojoj knjizi Race, Rock and Elvis. Bertrand tvrdi da je pevanjem pesama koje su se do sada pripisivale crnim muzičarima, Elvis pomogao belim južnjacima da preispitaju svoj stav prema rasi, što je dovelo do nepriznatog (barem do Luhrmanovog filma) podsticaja za bele ljude da podrže pokret za građanska prava.

„Elvis je predstavljao generaciju koja je nastala u vreme kada je bilo mnogo promena na jugu“, kaže Bertrand, koji je takođe profesor istorije na državnom univerzitetu Tenesi, za BBC Culture. „Jedna od promena odnosila se na evoluciju crnog radio programa, a kasnih 1940-ih tinejdžeri poput Elvisa su se uključivali [što im je dalo] drugačiji pogled na rasu unutar segregiranog društva. Kako Elvis postaje stariji, on ceni afroameričku kulturu i privlačila ga je crnačka muzika na način na koji njegovi baka i deda ne bi bili. Kako je postao popularan, Elvis je pokazao da je ‘u redu’ [za bele ljude] da cene crnačku kulturu.

„Elvis i njegovi vršnjaci sa juga su prva bela deca koja konzumiraju ritam i bluz. To je proboj, i to je bilo ogromnih posledica“, dodaje autor. Po njegovom mišljenju, rokenrol i Elvis su „uveli veću publiku i veću grupu ljudi u kulturu koja je bila iza vela segregacije. To je otvorilo društvo na pozitivan način“.

Elvisov doprinos je bio kroz njegove postupke, a ne kroz bilo kakvu veliku javnu izjavu, smatra Bertrand. „Ne mislim da je Elvis bio političan u smislu da bi išao na marševe i slične stvari. Ovi muzičari su se prvo brinuli za svoje karijere i nisu davali političke izjave. Davali su izjave svojim izborom muzike. U kontekstu segregacije u kojoj su živeli, to je bila glavna izjava. Tokom 50-ih, mnogi ritam i bluz umetnici su rekli da su srećni da je Elvis otvorio vrata jer je muzika postala dostupna. Problem je bio u tome što je bio belac, imao je pristup mestima da neke njegove kolege i savremenici nisu“.

Ali isto tako, drugi komentatori vide Elvisa kao problematičnu figuru u pogledu rase, uz optužbe da je prisvojio crnu muziku, a neki čak idu tako daleko da navode da je rasista. Zloglasni i osuđujući komentar o Elvisu u vezi sa rasom može se naći u Public Enemi’s Fight the Pover, pesmi napisanoj za glavni film Spajka Lija, Uradi pravu stvar, 1989. Sadrži rep: „Elvis je za većinu bio heroj, ali on mi nikada nije ništa značio. Iskreni rasista, taj naivac je bio jednostavan i jasan.“

Bila je to šokantna izjava za mnoge. Legenda je da je Elvis izmislio rokenrol i promenio dušu moderne muzike. Ali ovde je bio Public Enemi’s Chuck D, popularni crni muzičar i tekstopisac, koji je izašao protiv Elvisa. Od Čaka Dija su od tada u više navrata tražili da opravda stihove, a on je odbacio ovu poziciju da je Elvis „pravi rasista“.

Međutim, Chuck D je od tada izneo argument da je Elvisov uzvišeni položaj došao na račun crnačkih muzičara, koji zbog toga nisu dobili poštenu obavezu. U dokumentarnom filmu Eugenea Jareckog iz 2017. The King, tekstopisac Public Enemi tvrdi: „Sam Philips je bio biznismen. Pokušao je da proda te ploče sa crncima, ali nije mogao. Našao je nekoga da proda crni zvuk belom licu, znao je Šta prodati Americi. To nije problem. Kultura se deli. Ono što sam se uvredio je da Elvis nije bio ništa više od kralja nego Litl Ričard, Bo Didli i Čak Beri. Pa ko ga pomazuje za kralja? “

Za neke, to Elvisa čini kraljem prisvajanja. Članak Helen Kalovole u ​​Gardijanu He vasn’t mi King, tvrdi da mu je Prislijeva belina omogućila da postane slavan i bogat pevajući pesme koje su ostale nečuvene kada su poticale od crnaca koji su ih stvorili.

Kako kaže Majkl Bertran: „Stvar prisvajanja će biti argument koji sledi [Elvis]. Muzička industrija je bila krajnje diskriminatorna. Shvatili su da postoje beli i crni tinejdžeri koji slušaju ritam i bluz i da traže belo lice da privuče širu publiku, a to je bio Preslei. Mislim da je industrija u prisvajanju, a Elvis u zahvalnosti. Kada je Elvis otišao u studio za snimanje, nije pisao svoje pesme, u suštini je želeo da sve snimi na radiju koji mu se dopao“.

„Problem je bio u tome što ga je muzička industrija učinila jedinom rokenrol figurom. Elvis to nije mislio, on je cenio crne muzičare. Nailazim na mnogo ljudi koji vole Elvisa, ali imaju problema sa je istaknut kada su muzičari kao što su Fats Domino, Litl Ričard i Čak Beri dali ogroman doprinos.“

Čak Di sugeriše da rasizam koji se pominje u njegovom repu leži negde drugde, u sistemskom rasizmu muzičke industrije, i da se crnačka kultura neprestano prepakuje i prodaje javnosti na način koji skriva svoje crne korene. „Čak D je bio ubeđen da je Elvis još jedan eksploatator crnačke kulture za belu komercijalnu dobit“, kaže muzikolog Nil Kulkarni, autor Periodične tabele hip hopa, za Bi-Bi-Si kulturu. „Ta rečenica me je naterala da mnogo razmišljam o kulturnom prisvajanju. Veliki deo istorije popa je istorija crnačkih inovacija koje su ukrali beli muzički biznisi, očistili i upakovali i prodali beloj publici. To je čak i danas tačno. Bez obzira da li je Elvis bio rasista ili heroj građanskih prava, mislim da se istina mora naći u sredini.“

Emiter i novinar Džonatan Vingejt posetio je Tupelo – gde je Elvis proveo prve godine svog života – radi programa za BBC Radio 5 Live. „Razgovarao sam sa mnogo ljudi, od kojih je jedan bio Sem Bel, njegov najbolji prijatelj dok nije napustio Tupelo, koji mi je rekao da Elvis nije rasista.

„Bela deca su se mogla igrati sa crnom decom kada su bila mala“, kaže muzički novinar Fil Satklif za BBC Culture. „Ali onda su po konvencijama i roditeljskom prinudnom nametnuli dole u ​​doba kada im nije bilo dozvoljeno da se mešaju. To je tačka u kojoj je Elvis postao izuzetan jer u tom trenutku nije postavio barijeru kako bi konvencija nalagala. “

Vingate kaže za BBC Culture: „Mislim da se sve vrti oko percepcije, a kulturna percepcija je sada veoma drugačija od onoga što je bila kada je Elvis prvi put došao u centar pažnje. Njegov odnos sa afroameričkom muzikom je komplikovan.

„Kada je prvi put izbio u etar, bilo je to u isto vreme kada su sve kampanje protiv rasne segregacije na američkom jugu eksplodirale svuda. Elvis nije mogao da postoji bez bluza, ritam i bluza i gospel muzike. to kulturno prisvajanje – ili samo reći da je ostavilo neizbrisiv uticaj na Elvisov stil – je predmet rasprave. Samo bih rekao da je imao besprekoran ukus.“

Vingate može videti kako film hvali Elvisovu ulogu u pokretu za građanska prava, čak i ako on sam to ne bi tako hrabro rekao. „Mnogo Amerike je u to vreme bilo segregirano, i pitate se koliko bi ta muzika bila prijatna za mejnstrim Ameriku u tom trenutku. Elvis je nekako učinio stvari u redu. Rekao bih da je Elvis otvorio vrata mnogim tim umetnicima.“

Vingate smatra da je Elvis učinio onoliko koliko je bilo moguće za njega u to vreme. „Ne mislim da je iznenađenje što nije progovorio“, kaže on. „Pretpostavljam da nije bio politički svestan… Ljudi poput Toma Parkera mu to ne bi dozvolili jer bi se to smatralo suviše subverzivnim.“

„Kada podučavam svoje učenike“, kaže Kulkarni, „pokazujem im dva videa, Little Richard peva Tutti Frutti i Pat Boone koji peva istu pesmu. Bun je vaša tipična anodična figura i to je ista stara priča o marginalizaciji i prepakivanju crnačkih inovacija . Elvis je nešto nijansiranija stvar. Industrija je uvek rasistička, ali sami umetnici, to je složenije.“

Le Gendre i Sutcliffe smatraju da uticaj nije dovoljan da bi se uzvisio kao heroj za građanska prava. „Uopšte to ne kupujem“, kaže Le Gendre. „Mislim da ako zaista želite da doprinesete građanskim pravima, trebalo bi da izađete na liniju fronta i marširate. To je ono što se dešavalo i što je bilo potrebno u to vreme.“

„Anonimno je pružio neku podršku“, kaže Kulkarni, „to je sjajno. Šteta što tako ogromna figura ne može da pruži veću podršku. Sumnjam u njegovu ulogu u pokretu za građanska prava. Industrija ima dugu istoriju pronalaženje belih lica za prepakivanje crnih lica za mejnstrim, što se i danas dešava. Upotreba crne muzike sa belim licem je upravo način na koji trgovina funkcioniše“, tvrdi Le Gendre. „Ona je dizajnirana da se ljudi dobro zabavljaju, troše novac, plešu. Onda odu kući. Ne idu na marševe niti pokušavaju da promene Ameriku.“

To ne znači da Prisli nije ništa uradio – pokazao je podršku crnim umetnicima i ciljevima. Na primer, prisustvovao je Reviji dobre volje 1956. u Memfisu, godišnjem dobrotvornom koncertu VDIA radio stanice za pomoć siromašnoj deci u gradu. Potpuno crna postava uključivala je poput BB Kinga i drugih velikih zvezda tog doba. Iako mu Prislijev ugovor sa diskografskom kućom nije dozvoljavao da nastupi, podržavao je sa krila. A kada je pozvan na binu, pozdravljao je vrišteću publiku prepoznatljivim buntovnim okretom kuka. Za BB Kinga, Elvisovo prisustvo na reviji je mnogo govorilo: „Verujem da je pokazao svoje korene. I delovao je ponosno na te korene“, rekao je.

Naravno, uvek postoji više perspektiva na život legendarne ličnosti, a film Baza Lurmana je samo jedna interpretacija. I svako od nas ima svoju percepciju o Elvisu, čoveku, njegovoj muzici i onome za šta se zalagao ili nije.