Rat u Ukrajini: Šta pad Severodonjecka znači za sukob

Rat u Ukrajini: Šta pad Severodonjecka znači za sukob

Možda se to osećalo kao neizbežnost, ali to ne čini pad Severodonjecka manje bolnim za Ukrajinu.

Nedeljama je bio glavni fokus ruske invazije, ogromnih artiljerijskih baraža i vazdušnih udara koji su veliki deo starog industrijskog grada pretvorili u ruševine.

Na kraju, ukrajinski komandanti su rekli da bi odbrana ruševina koštala previše života.

U svom obraćanju u subotu uveče nakon što je Rusija potvrdila potpunu kontrolu nad Severodonjeckom, predsednik Volodimir Zelenski je rekao da je to težak dan, „moralno i emocionalno“ za njegovu zemlju.

Ne može se poreći, gubitak najvećeg grada koji su još uvek držali u regionu Luganska zaista približava jedan od ključnih strateških ciljeva Rusije korak bliže. Od neuspeha njihovih početnih pokušaja da zauzmu celu zemlju, Moskva se fokusirala na zauzimanje šireg istočnog područja poznatog kao Donbas.

To se sastoji od dve oblasti, ili regiona, Donjecke i Luganske. Uzimanje jednog od njih omogućilo bi predsedniku Putinu da svom narodu predstavi istinsko dostignuće, nešto što mu je preko potrebno nakon neuspeha na početku ove invazije.

Ali, zauzimanje celog Luganska još uvek nije zagarantovano, čak i ako je sve verovatnije. Na putu Rusije je grad Lisičansk, samo nekoliko milja udaljen od Severodonjecka – ali još uvek u ukrajinskim rukama.

Ovde se smatra da su se ukrajinske snage povukle nakon što su napustile Severodonjeck.

Da bismo razumeli zašto je Lisičansk važan, moramo razumeti geografiju regiona i ulogu koju je odigrao u dosadašnjem ratu.

Dva grada se nalaze na reci Siverski Donec: ona prolazi kroz Donbas i bila je poprište brojnih veoma skupih bitaka za Rusiju.

Konkretno, jedan pokušaj prelaska preko njega pre mesec dana koštao je čitavu bataljonsku taktičku grupu.

Stotine ljudi i desetine oklopnih vozila zbrisala je ukrajinska artiljerija dok su pokušavali da dođu na drugu stranu.

Zaista, pošto su svi mostovi između Severodonjecka i Lisičanska uništeni, krivina reke predstavlja značajnu prirodnu barijeru svakom ruskom napredovanju.

Dodajte tome poziciju Lisičanska na vrhu brda, i zauzimanje poslednjih ukrajinskih položaja u Lugansku biće teška borba, figurativno i bukvalno.

Analitičari Instituta za proučavanje rata objavljuju dnevne brifinge o sukobu. U svojoj proceni od 24. juna oni su istakli „ukrajinske snage će zauzeti više mesto u Lisičansku, što bi im moglo omogućiti da neko vreme odbijaju ruske napade ako Rusi ne budu u stanju da ih opkole ili izoluju“.

Ali izgleda da je to ono na šta je Rusija fokusirana. Oni se guraju sa juga, tvrdeći da su u vizuelnom dometu grada.

Portparol boraca koje podržava Rusija tvrdio je da je pokušaj ukrajinskih snaga da brane Lisičansk i Severodonjeck bio „besmislen i uzaludan“.

„Onim tempom kojim idu naši vojnici, vrlo brzo će cela teritorija [samoproglašene] Luganske Narodne Republike biti oslobođena“, rekao je Andrej Maročko, predstavnik vojske u Lugansku koju podržava Kremlj.

„Naše trupe su već u gradskim oblastima Lisičanska. Tako da možemo reći da u potpunosti kontrolišemo sva kretanja ukrajinskih trupa.

Ključno pitanje je: šta je ruska završnica?

Da li će pokušati da zauzmu Donbas, pokušavajući da nateraju Ukrajinu da prihvati prekid vatre, aneksijom Luganske i Donjecke oblasti i prekrajanjem nacionalnih granica?

Ovo je uverljivo, posebno ako su ruske snage iscrpljene kao što mnogi analitičari kažu.

To bi se kod kuće moglo predstaviti kao uspeh. „Specijalna vojna operacija“ je „oslobodila“ Donbas, ili ono što je od njega ostalo.

Rusija bi se mogla nadati da će se realpolitika pokrenuti, uz pritisak na Ukrajinu da prihvati gubitak teritorije u ime mira i globalne stabilnosti.

Ukrajina bi to skoro sigurno odbacila, a krajnji rezultat bi bio zamrznuti konflikt.

Alternativno, da li će predsednik Putin želeti da završi ono što je započeo, da možda zauzme ceo jug ili čak da još jednom pogura Kijev?

Samo jedan čovek zaista zna odgovor na to, a on ne deli svoje planove. Ali ako želimo da potražimo naznake kako bi ova „specijalna vojna operacija“ mogla da se završi, moramo da pogledamo reči samog Putina.

U govoru početkom juna on se otvoreno uporedio sa Petrom Velikim, izjednačavajući rusku invaziju na Ukrajinu sa ekspanzionističkim ratovima ruskog cara pre otprilike tri veka.

To je, implicitno, bilo priznanje da je njegov sopstveni rat bio otimanje zemlje.

„Izgleda da je i na nama palo da povratimo i ojačamo [naše zemlje]“, rekao je Putin. U razgovoru sa grupom mladih preduzetnika, osmeh mu je preleteo na lice. Bilo je sasvim jasno da je mislio na svoju invaziju na Ukrajinu.

Rusija je napravila ključne greške na početku ovog rata. Oni su potcenili volju ukrajinskog naroda da pruži otpor, kao i sposobnost svojih oružanih snaga.

Njihov nalet na prestonicu doživeo je porazan poraz. Bilo je to bolno iskustvo, ali i vredna lekcija.

Njihov spor, ali nemilosrdan marš u Donbas pokazuje da su naučili iz svojih grešaka i izgleda da su odlučni da ih ne ponove.