Evropski parlament sve oštrije kritikuje Srbiju zbog nedostatka odgovornosti

Evropski parlament sve oštrije kritikuje Srbiju zbog nedostatka odgovornosti

Na pitanje o sve oštrijim rezolucijama Evropskog parlamenta prema Srbiji, Filipovićeva ističe da se oslanjaju na prošlogodišnju debatu o nasilju. Naglašava da nedostatak političke i krivične odgovornosti doprinosi negativnom tonu. Takođe, ističe važnost saradnje sa svetom u očuvanju nacionalnog interesa.

Filipovićeva objašnjava da se poslednja rezolucija temelji na debati iz prošle godine o nasilju protiv demonstranata. Ona ukazuje na to da Brisel primećuje odsustvo institucionalnog odgovora na događaje u Srbiji, što se ogleda u nedostatku političke i krivične odgovornosti. Ova situacija dodatno komplikuje odnose Srbije sa Evropskom unijom.

Reakcije političkog vrha u Srbiji na rezolucije i izveštaje Evropskih komisija često se predstavljaju kao napadi na zemlju. Filipovićeva naglašava da je važno odrediti nacionalni interes, koji bi, prema vlastima, trebao biti pristupanje Evropskoj uniji. Ona upozorava da ne može postojati delimična saradnja sa Briselom i drugim zemljama.

Ističe da opredeljivanje zemlje za određeni prioritet ne znači svrstavanje. Prema njenim rečima, sloboda se najbolje brani kroz saradnju sa svetom, a nacionalna strategija ne isključuje saradnju sa različitim zemljama. Ova perspektiva je ključna za razumevanje međunarodnih odnosa.

Filipovićeva ukazuje na to da je negativan politički nastup vladajuće elite doprineo oštrijim rezolucijama. Ona naglašava da se u rezolucijama i nastupima parlamentaraca vrši razdvajanje naroda od vlasti, što slabi legitimitet vlasti u očima Brisela. Ova situacija zahteva hitno rešavanje problema u Srbiji.

Na pitanje o izjavama parlamentaraca, Filipovićeva objašnjava razliku između Evropskog parlamenta i Evropske komisije. Dok evroposlanici slobodno izražavaju svoje stavove, Evropska komisija mora zadržati diplomatski ton. Srbija je važna zemlja u regionu, a Klaster 3 bi mogao doneti određene koristi, ali ne menja suštinsku poziciju Brisela prema Srbiji.

Filipovićeva komentariše izjave ministra za evropske integracije, ističući da je to više za unutrašnju upotrebu. Ona ukazuje na amandmane na Ustav koje je Srbija donela uz pomoć Venecijanske komisije, ali i na probleme sa nezavisnošću pravosudnog sistema. Ova situacija podseća na taktike iz devedesetih godina.

Na kraju, Filipovićeva naglašava da Evropskoj uniji više nisu prioritet ljudska prava, već bezbednost. Ona smatra da se u Briselu traži način kako da se Srbija uklopi u bezbednosni okvir EU, kako bi se smanjio rizik od ruskog uticaja.