Vlast u Srbiji vidi profesore univerziteta, studente i rektore kao jednu od svojih najvećih pretnji jer oni personifikuju ono što režim ne može da kontroliše: autonomno mišljenje, znanje, moralni autoritet i generacijsku viziju drugačije Srbije. U sistemu gde je najveći neprijatelj istina, upravo obrazovane i nezavisne institucije postaju meta.
Najpre, univerzitet je poslednji bastion autonomije u društvu koje je u velikoj meri zarobljeno partijskom lojalnošću. I dok su mediji, javne službe, pravosuđe i deo akademije stavljeni pod direktan ili indirektan nadzor vlasti, univerzitet je zadržao prostor za kritiku, slobodu izražavanja i intelektualno poštenje. Kada rektori, dekani i profesori javno podrže proteste ili se usprotive partijskom pritisku, oni šalju poruku da obrazovanje nije produžena ruka vlasti, već branik društva.
Studenti, sa druge strane, predstavljaju nepredvidivu snagu. Nisu deo partijske nomenklature, nemaju čega da se plaše, a njihova organizacija je horizontalna, decentralizovana i demokratska. Upravo to čini protestni potencijal mladih toliko opasnim za autoritarne režime: to je snaga koju ne možete kupiti, zastrašiti ili korumpirati. Kad studenti odbiju da ćute, to znači da režim više ne kontroliše budućnost – a upravo je iluzija kontrole nad budućnošću ključ opstanka svakog autoritarnog poretka.
Za režim, rektor ili profesor koji stane uz studente ne predstavlja samo protivnika, već simbol autoriteta koji dolazi izvan partijske strukture. Taj autoritet ne može biti smenjen dekretom, diskreditovan kampanjom niti ućutkan tabloidima bez posledica. Zbog toga su pokušaji diskreditacije profesora i akademske zajednice postali učestali – od targetiranja u medijima, do pritisaka na fakultete da ne podrže proteste.
Još jedan važan razlog jeste činjenica da univerziteti u Srbiji imaju dugu istoriju političkog otpora – od 1968. i protesta protiv tadašnje vlasti, preko otpora Miloševiću 1996/97. i 2000. godine. Kada se studenti pobune, istorija pokazuje da je to najčešće uvod u šire promene. A vlast koja sve temelji na strahu i kontroli, upravo se tih promena najviše i plaši.
Zato su profesori, studenti i rektori pretnja – ne zato što imaju oružje, već zato što imaju znanje, kredibilitet i volju da kažu: „Dosta je.“ U društvu koje pokušava da uguši kritičko mišljenje, najopasniji neprijatelj nije onaj koji viče – već onaj koji mirno i argumentovano govori istinu. A univerziteti su upravo mesta gde ta istina još uvek ima svoj dom.
