„Pomislićete da sam lud“, rekao je Kalum, gledajući svoje ruke dok ih je skupljao u krilu. „Samo sve izgleda kao san. Znam da ne sanjam – mislim – mislim da sam zaista ovde, ali u isto vreme nisam siguran. Sve nekako nestane.“
Ove reči osamnaestogodišnjeg Kaluma odražavaju duboku zbunjenost i gubitak veze sa sopstvenim osećajem stvarnosti. Sedimo u mojoj kancelariji, gde je on posvećen sesijama terapije. Kalum, koji ispunjava dijagnostičke kriterijume za poremećaj depersonalizacije, suočava se sa stanjem koje je zbunjujuće, često neprepoznatljivo, a veoma teško za objašnjenje. Depersonalizacija, u kojoj ljudi doživljavaju dubok osećaj odvojenosti od sebe i sveta oko sebe, predstavlja poremećaj koji se često teško dijagnostikuje i razume.
Poremećaj depersonalizacije (i sličan poremećaj derealizacije) karakterišu intenzivna, ali povremena iskustva u kojima se svet čini nestvarnim, a ljudi osećaju kao da nisu povezani sa sopstvenim telom ili mislima. „To je kao da stalno pijete nekoliko piva – ali mnogo manje zabavno“, objašnjava jedan od mojih klijenata.
Ove unutrašnje promene mogu uključivati osećaj da je telo ili um nepoznat, kao da je sve posmatrano kroz stakleni ekran ili da je svet izvan njih samo projekcija, daleka i nerealna. Iako je iskustvo depersonalizacije izuzetno česta pojava, posebno kada smo pod stresom, ona postaje patološka kada se učini svakodnevnom i potpunom, kao što je to slučaj sa Kalumom.
S obzirom na izazovnost dijagnoze ovog poremećaja, pacijenti poput Kaluma često tragaju za objašnjenjima. Ponekad sumnjaju da su uzrok tome moždani tumori ili druge fizičke abnormalnosti, dok neki veruju da je uzrok dugotrajna upotreba kanabisa. Međutim, najčešće, poremećaj se javlja iz psiholoških razloga, usled stresa, trauma, anksioznosti ili drugih duhovnih stanja koja oblikuju naš odnos prema stvarnosti.
„Niko ne razume šta mislim“, Kalum nastavlja, osećajući duboku usamljenost. Za njega, kao i mnoge druge, nedostatak jezika i sposobnosti da se objasni ovo iskustvo postaje najubojiti deo stvarnosti s kojom se mora nositi. Iako je poremećaj depersonalizacije realan, socijalna stigma koja ga prati čini ga još teže podnošljivim. Ljudi često nisu u mogućnosti da ga prepoznaju, što pogoršava osećaj nesanice i nesigurnosti kod onih koji pate od njega.
Kao stručnjak za mentalno zdravlje, specijalizovan za disocijaciju i depersonalizaciju, znam koliko je važno da se takvi poremećaji ne odbace kao nevažni, te da se terapeutska zajednica obrazuje kako bi se bolje reagovalo na ovaj problem. Zbog činjenice da većina terapeuta nije obučena da prepozna ovakve simptome, poremećaj depersonalizacije je često pogrešno dijagnostikovan ili potpuno zanemaren, što produžava vreme potrebnog lečenja i podrške.
Zato, umesto da se simptomi depersonalizacije ne prepoznaju ili se pogrešno tumače kao deo drugog poremećaja, važno je da se ove vrste iskustava posmatraju kroz prizmu specifičnih terapeutski pristupa i resursa. Naročito je važno da se stvori prostor u kojem pacijenti mogu otvoreno diskutovati o svojim iskustvima, bez straha od toga da će biti pogrešno shvaćeni.
Povećana edukacija među stručnjacima za mentalno zdravlje, kao i poboljšanje dijagnostičkih metoda, predstavlja ključnu stavku u pomaganju ljudima poput Kaluma. S obzirom na napore da se razvije terapija koja je specifično usmerena na disocijativne poremećaje, svetlo na kraju tunela postaje sve jasnije. Kalum, i mnogi poput njega, mogu se nadati da će uskoro moći da razumeju šta se dešava s njima i da pronađu adekvatnu podršku.
