Ljubav, u mnogim njenim oblicima – od ljubavi prema deci i partnerima do ljubavi prema prirodi ili kućnim ljubimcima – ima jedinstvenu sposobnost da nas poveže emocionalno. Istraživači su sada uspeli da koriste tehnologiju snimanja mozga kako bi mapirali različite vrste ljubavi i otkrili kako svaka od njih aktivira posebne oblasti u našem mozgu.
U studiji koju je vodio filozof i naučnik Parttili Rinne sa Univerziteta Aalto u Finskoj, istraživači su otkrili da roditeljska ljubav prema detetu proizvodi najintenzivniju moždanu aktivnost, što nije iznenađujuće s obzirom na evolucijski značaj roditeljske uloge. Ovaj tip ljubavi aktivira duboke centre u mozgu koji su odgovorni za donošenje odluka, planiranje i svesnost – posebno strijatum, deo mozga povezan sa sistemom nagrađivanja, i talamus, koji kontroliše svest i pažnju.
Romantična ljubav pokazuje slične obrasce moždane aktivnosti, uključujući regije nagrađivanja u mozgu. Međutim, roditeljska ljubav ide korak dalje, aktivirajući i delove mozga vezane za složene kognitivne funkcije potrebne za podizanje deteta. „U roditeljskoj ljubavi vidimo aktivaciju u dubokom delu strijatuma, što nije uočeno kod drugih vrsta ljubavi,“ kaže Rinne.
Istraživanje je obuhvatilo i ljubav prema prijateljima, prirodi, kućnim ljubimcima i čak strancima, gde je svaka od ovih emocija pokazala jedinstvene obrasce moždane aktivnosti. Ljubav prema strancima aktivira slične procese kao i ljubav prema bliskim osobama, ali sa znatno manjim intenzitetom. Ovo je pokazalo da se različite vrste odnosa mogu posmatrati kao kontinuum, gde veći stepen emocionalne bliskosti izaziva snažnije moždane reakcije.
Zanimljivo je da je ljubav prema prirodi izazvala najraznovrsniju moždanu aktivnost, aktivirajući mnoge delove mozga, uključujući one povezane sa emocionalnim odgovorom i učenjem. Istraživači su se takođe bavili ljubavlju prema kućnim ljubimcima i otkrili jasnu razliku između vlasnika kućnih ljubimaca i onih koji ih nemaju. Vlasnici su pokazali jače moždane reakcije, slične onima kod međuljudske ljubavi, što ukazuje na to da ljubimci postaju deo ljudske emocionalne mreže.
Da bi prikupili podatke, učesnici su prošli kroz fMRI skeniranje dok su im bile predstavljene različite scenarije. Prvo su dobili neutralne zadatke, poput zamišljanja svakodnevnih aktivnosti. Potom su im predstavljene emocionalne priče, poput trenutka kada prvi put vide svoje novorođeno dete. Aktivnost mozga je upoređena između ovih scenarija kako bi se utvrdilo koji delovi mozga reaguju na ljubav.
Istraživanje je obuhvatilo 55 učesnika iz Finske, uzrasta između 28 i 53 godine, svi zdravi, u vezi i sa najmanje jednim detetom. Oko polovina učesnika je takođe imala kućne ljubimce, što je omogućilo poređenje reakcija kod ljubitelja životinja.
Rezultati su pružili jasniju sliku moždanih mehanizama koji stoje iza različitih vrsta ljubavi, ali istraživači upozoravaju da je potrebna dalja međukulturalna istraživanja kako bi se bolje razumela uloga kulturnih i demografskih faktora. Kako ljubav ima biološke korene, ali i kulturne dimenzije, ovi aspekti mogu uticati na različita emocionalna iskustva.
Razumevanje moždanih procesa koji prate ljubav može imati praktične koristi, posebno u razvoju tretmana za mentalne poremećaje vezane za odnose i emocionalnu povezanost. Istraživači se nadaju da će ovi nalazi pomoći u kreiranju boljih terapija za ljude koji se bore sa poremećajima vezanosti ili drugim emocionalnim problemima.
Ovo istraživanje pruža jedinstveni uvid u način na koji naš mozak obrađuje različite vrste ljubavi, od emocionalnih veza sa decom do ljubavi prema prirodi, i naglašava složenost ljudskih emocija.