Gubitak voljene osobe može ubrzati starenje, otkriva studija

Gubitak voljene osobe može ubrzati starenje, otkriva studija

Gubitak nekoga bliskog, kao što je član porodice, može ubrzati starenje, kaže nova studija Mailman škole javnog zdravlja Univerziteta Kolumbija i Centra za starenje Butler Columbia.

Studija je otkrila da ljudi koji su izgubili roditelja, partnera, brata ili sestru ili dete, pokazuju znake starije biološke starosti u poređenju sa onima koji nisu doživeli takve gubitke. Istraživanje je objavljeno u JAMA Netvork Open.

Biološko starenje je postepeni pad u tome koliko dobro funkcionišu vaše ćelije, tkiva i organi, što dovodi do većeg rizika od hroničnih bolesti. Naučnici mere ovu vrstu starenja koristeći DNK markere poznate kao epigenetski satovi.

„Nekoliko studija je razmatralo kako gubitak voljene osobe u različitim fazama života utiče na ove DNK markere, posebno u uzorcima studija koji predstavljaju američku populaciju“, rekla je Allison Aiello, Ph.D., James S. Jackson profesor zdravstvene dugovečnosti u epidemiologiji i glavni autor studije. „Naša studija pokazuje snažne veze između gubitka voljenih tokom životnog toka od detinjstva do odraslog doba i bržeg biološkog starenja u SAD.“

Studija, saradnja sa Populacionim centrom Karoline u UNC Chapel Hillu, sugeriše da se uticaj gubitka na starenje može videti mnogo pre srednjih godina i da može doprineti zdravstvenim razlikama među rasnim i etničkim grupama.

Istraživači su koristili podatke iz Nacionalne longitudinalne studije o zdravlju adolescenata i odraslih, koja je počela 1994–95. Pratio je učesnike od tinejdžerskih godina do odraslog doba.

Da bi izmerili porodični gubitak tokom detinjstva ili adolescencije iz longitudinalne studije, Aiello i kolege su pratili učesnike kroz različite talase i vremenske okvire starenja.

Talas I je anketirao 20.745 adolescenata od 7. do 12. razreda, od kojih je većina bila od 12 do 19 godina. Od tada se učesnici prate. Talas V se odvijao između 2016. i 2018. i završio intervjue sa 12.300 prvobitnih učesnika. U poslednjem talasu, između 2016. i 2018. godine, učesnici su bili pozvani na dodatni kućni ispit gde je dat uzorak krvi od skoro 4.500 posećenih za DNK testiranje.

Studija je razmatrala gubitke doživljene tokom detinjstva ili adolescencije (do 18 godina) i odraslog doba (od 19 do 43 godine). Oni su takođe ispitali broj gubitaka doživljenih tokom ovog vremenskog perioda. Podaci o biološkom starenju su procenjeni na osnovu metilacije DNK u krvi korišćenjem epigenetskih satova uključujući DunedinPACE koji je razvio kolega iz Aielloovog centra za starenje i koautor studije Dan Belski i njegovi saradnici na Univerzitetu Duke.

Skoro 40% učesnika doživelo je najmanje jedan gubitak u odraslom dobu između 33 i 43 godine. Gubitak roditelja je bio češći u odraslom dobu u odnosu na detinjstvo i adolescenciju (27% naspram 6%). Veći procenat crnaca (57%) i latinoameričkih (41%) učesnika doživeo je najmanje jedan gubitak u poređenju sa belim učesnicima (34%).

Ljudi koji su doživeli dva ili više gubitaka imali su stariju biološku starost prema nekoliko epigenetskih satova. Doživljavanje dva ili više gubitaka u odraslom dobu je snažnije povezano sa biološkim starenjem od jednog gubitka i znatno više nego bez gubitaka.

„Veza između gubitka voljenih i zdravstvenih problema tokom života je dobro uspostavljena“, primetio je Aiello. „Ali neke faze života mogu biti ranjivije na zdravstvene rizike povezane sa gubitkom i čini se da je akumulacija gubitka značajan faktor.“

Na primer, gubitak roditelja ili brata ili sestre u ranom životu može biti veoma traumatičan, što često dovodi do problema sa mentalnim zdravljem, kognitivnih problema, većeg rizika od srčanih bolesti i veće šanse za ranije umiranje. Gubitak bliskog člana porodice u bilo kom uzrastu predstavlja zdravstveni rizik, a ponovljeni gubici mogu povećati rizik od srčanih bolesti, smrtnosti i demencije; a uticaji mogu da opstanu ili postanu očigledni dugo nakon događaja.

Aiello i njeni koautori naglašavaju da iako gubitak u bilo kom uzrastu može imati dugotrajne posledice po zdravlje, efekti mogu biti ozbiljniji tokom ključnih razvojnih perioda kao što su detinjstvo ili rano odraslo doba.

„Još uvek ne razumemo u potpunosti kako gubitak dovodi do lošeg zdravlja i veće smrtnosti, ali biološko starenje može biti jedan od mehanizama kao što je sugerisano u našoj studiji. Buduća istraživanja bi trebalo da se usredsrede na pronalaženje načina za smanjenje nesrazmernih gubitaka među ranjivim grupama. Za one koji doživljavaju gubitak, obezbeđivanje resursa za suočavanje i rešavanje traume je od suštinskog značaja“, zaključio je Aiello.