Novi tretman nudi poboljšanje za preživele od moždanog udara sa invaliditetom poznatim kao prostorno zanemarivanje

Novi tretman nudi poboljšanje za preživele od moždanog udara sa invaliditetom poznatim kao prostorno zanemarivanje

Više od polovine preživelih od moždanog udara ne dobija rehabilitaciju nakon prvih dana napredne nege moždanog udara. Umesto da žive mesecima ili godinama sa vidljivim ili skrivenim invaliditetom, preživeli moždani udar sada mogu da iskoriste prednosti novih tehnika napredne rehabilitacije kako bi poboljšali svoju funkciju i slobodu.

Jedno stanje, koje se zove prostorno zanemarivanje — u kojem su trodimenzionalna stvarnost osobe i prostorni pokreti iskrivljeni na jednoj strani — posebno je nedovoljno dijagnostikovan i nedovoljno lečen među onima koji su pretrpeli moždani udar i druge povrede mozga.

Razgovor je pitao neurologa A.M. Baret i optometrista Kevin Hjuston, oboje sa medicinske škole UMass Chan, da objasne šta uzrokuje prostorno zanemarivanje i kako ga prepoznati.

Neki ljudi koji su preživeli moždani udar se bore kada se kreću svetom oko sebe. Hodaju, sede ili stoje nagnuto ili neuravnoteženo. Čak i gledanje u stranu može biti izazovno. Ovo stanje, poznato kao prostorno zanemarivanje, uobičajena je pojava nakon povrede mozga.

Otprilike polovina onih u prvim nedeljama i mesecima oporavka od moždanog udara ima prostorno zanemarivanje; češći je posle moždanog udara desnog mozga. Za razliku od drugih uparenih organa, mozak je funkcionalno specijalizovan, a desni mozak je dominantan za vizuelno-prostorne proračune i radnje.

Iako prostorno zanemarivanje može biti praćeno problemima sa vidom ili paralizom, posebno na levoj strani tela, to je poseban problem koji višestruko otežava vožnju, čitanje, povratak na posao i svakodnevnu brigu o sebi.

Većina nas uzima zdravo za gotovo sposobnost kretanja i reagovanja bez napora na ono što se dešava oko nas. Ali ove stvari su teške za ljude sa prostornim zanemarivanjem. Njihova unutrašnja mapa trodimenzionalnog sveta je s jedne strane nepouzdana.

Kod nekih ljudi, prostorno zanemarivanje nestaje s vremenom. Ali u SAD, 350.000 ljudi živi sa prostornim zanemarivanjem šest meseci ili duže. Taj broj je verovatno veći—možda tri puta veći—ali ne postoji način da bude siguran; procenjuje se da se dijagnostikuje i leči manje od polovine onih sa prostornim zanemarivanjem.

Osoba sa prostornim zanemarivanjem možda neće moći da upravlja kolicima pravo napred i umesto toga može da se kreće udesno u uskim krugovima. Kada oblače košulju, mogu provući desnu ruku kroz rukav, ali ne i levu, ili obrnuto. Ili mogu izložiti svoje lekove, ali posegnuti samo na jednu stranu, tako da mogu uzeti samo polovinu svojih lekova za to jutro. Neko sa prostornim zanemarivanjem može nehotice da sedne na zahvaćenu ruku ili da je pusti da visi sa strane invalidskih kolica.

Kada ćaskate sa grupom, osoba sa prostornim zanemarivanjem može se obratiti pogrešnoj osobi da odgovori. To je zato što je njihov prostorni sistem, koji im govori ko je upravo govorio na osnovu lokacije te osobe, dezorijentisan. Prostorni sistem je takođe kritičan kada nam pomaže da reagujemo na iznenadni događaj, kao što je automobil koji skreće iz svoje trake ka nama dok vozimo.

Jedan od razloga zašto ovo stanje ostane nedijagnostikovano je zato što negovatelji ne vide promene držanja i kretanja u prostornom zanemarivanju kao specifičan problem mozga. Umesto toga, kada vide osobu kako sedi uporno okrenutu, ili nagnutu i ​​nagnutu udesno, oni samo reaguju intuitivno, pretpostavkom da je osoba nemotivisana, depresivna ili da ima intelektualni problem izazvan moždanim udarom.

Negovatelji takođe mogu misliti da su ovi neobični pokreti deo slabosti uzrokovane moždanim udarom. Međutim, ljudi koji imaju samo slabosti će to nadoknaditi. Obično se ne okreću i ne naginju na jednu stranu uporno.

Najviše uznemirujuće za one sa prostornim zanemarivanjem: interni alarmni sistem koji im pomaže da otkriju svakodnevne greške je isključen. Oni nisu svesni da imaju poteškoća da hodaju, reaguju, kreću se ili reaguju, tako da ne vide potrebu da traže pomoć. Ovo ima razarajući efekat, ne samo na njihovu percepciju sveta već i na njihovo dostojanstvo.

U mozgu postoje mreže i usputne stanice, specijalizovane za upravljanje načinom na koji naše telo reaguje sa trodimenzionalnim svetom. Prostorno zanemarivanje nastaje kada ove mreže, ili žice koje ih povezuju, prestanu da rade nakon moždanog udara.

Na primer, ako neko pokaže na nešto — poput znaka koji želi da neko drugi vidi — „balistički sistem“ u njegovom mozgu postavlja metu i smer tako da je pokret pravilno usmeren. Ali ako osoba sa prostornim zanemarivanjem pokuša da pokaže na znak, može pokazati pogrešno, možda na desnu stranu znaka.

Ova greška u nišanu može da izazove padove dok preživeli moždani udar pokušavaju da ustanu sa stolice, hodaju ili se okrenu, ponekad čak i povlačeći osobu koja pokušava da im pomogne. Ove nezgode mogu uništiti njihov oporavak i slobodu.

Nije slabost ili paraliza na jednoj strani tela ono što uzrokuje neuravnoteženo držanje i pokrete. Umesto toga, neko sa prostornim zanemarivanjem nije svestan da se naginje ili skreće. Iz njihove perspektive, pokreti su usmereni pravo napred.

Oni sa prostornim zanemarivanjem često imaju i probleme sa vidom, ali to ne znači da nešto nije u redu sa njihovim očima. Oni mogu da vide. Ali zbog njihovog moždanog udara, njihov mozak ignoriše neke od vizuelnih informacija.

Ako se leči prostorno zanemarivanje, pacijent može mnogo uspešnije da se prilagodi svojim problemima sa vidom i povrati nezavisnost u svakodnevnom životu.

Lečenje prostornog zanemarivanja kroz pristup koji se naziva terapija adaptacije prizme zapravo povećava sposobnost pacijenta da se kreće i prati zahvaćeni ekstremitet, a može čak i da smanji bol koji utiče na lošu stranu.

Terapija je jednostavna za primenu, korišćenjem već dostupnih optičkih prizmi tokom 10 terapijskih sesija od po 20 minuta. U suštini, osoba koja je preživela moždani udar nosi zaštitne naočare tokom sesije i vežba ciljajući svoje prostorne pokrete. Terapeut će tražiti od pacijenta da više puta pokaže i dodirne tačku postavljenu na stolu ispred njih, ili zamoliti pacijenta da više puta označi centar linije. Čini se da ovo ispravlja tendenciju skretanja udesno nakon prostornog zanemarivanja.

Prism adaptacionu terapiju preporučili su Američko udruženje za srce i Američko udruženje za moždani udar, a naša grupa pruža ovaj tretman pacijentima više od 15 godina.

Nakon terapije adaptacije prizme, sposobnost većine pacijenata da ciljaju pokrete ka zanemarenoj strani je značajno poboljšana. Naši terapeuti su izmerili povećanje kretanja ulevo nakon čak i jedne sesije tretmana.

Druge vrste terapije za zanemarivanje prostora obuhvataju mnogo više od 10 tretmana. Ove sesije su radno intenzivnije i zahtevaju opsežnu obuku za pružaoce usluga. Takve vrste lečenja je teško proširiti i malo je verovatno da će dostići stotine hiljada ljudi kojima je dijagnostikovan prostorno zanemarivanje.

Prvo, pitajte svoje lekare i pružaoce terapije o lečenju prostornog zanemarivanja. Neurolozi specijalizovani za rehabilitaciju, drugi lekari za rehabilitaciju, patolozi govornog jezika, radni ili fizioterapeuti ili optometristi specijalizovani za vizuelnu rehabilitaciju mogu ponuditi terapiju prilagođavanja prizme. Uverite se da vaš lekar nudi tretman zasnovan na dokazima.