NASA otkriva slike velikih asteroida koji su proleteli pored Zemlje

NASA otkriva slike velikih asteroida koji su proleteli pored Zemlje

Prošle nedelje, Zemlja je bila tretirana sa retkim događajem: ne jedan, već dva velika asteroida, koja su prolazila u neposrednoj blizini.

Ni 2024 MK ni 2011 UL21, kako su asteroidi nazvani, nisu se približili dovoljno da bi predstavljali opasnost, ali su oba bila u dometu radarskih sistema za snimanje. Tako je NASA napravila nekoliko srećnih snimaka da obeleži ovu priliku.

Ovo su više nego samo suveniri koji lete asteroidima. Naučnici mogu da proučavaju slike kako bi razumeli svojstva stena koje se mogu naći u blizini Zemlje – informacije koje nam mogu pomoći da sastavimo strategije za sve buduće asteroide koji bi jednog dana mogli da ugroze našu planetu.

Zemljin mali kutak Sunčevog sistema je uglavnom prazan, ali ne potpuno. Povremena kometa ili asteroid plove dok pravi sopstvenu kružnu orbitu oko Sunca.

Velika većina njih neće predstavljati problem. Ali sve što prolazi na određenoj udaljenosti od Zemlje, ili je iznad određene svetlosti, klasifikovano je kao potencijalno opasno.

To je zato što, iako bi njihov trenutni put mogao biti u redu, moglo bi se dogoditi nešto neočekivano, kao što je sudar sa drugim objektom koji ga baca na kurs sudara sa Zemljom. Nije verovatno, ali nije ni nemoguće.

I 2024 MK i 2011 UL21 bili su u kategoriji potencijalno opasnih; na našu sreću, nikakva nepredviđena ludost ih nije skrenula sa kursa u našem pravcu.

2011 UL21 je proleteo pored Zemlje 27. juna, na udaljenosti od 6,6 miliona kilometara (4,1 milion milja), oko 17 puta veće udaljenosti između Zemlje i Meseca.

Zatim, manje od dva dana kasnije, pojavio se 2024 MK. 29. juna je proleteo na minimalnoj udaljenosti od 295.000 kilometara (184.000 milja). To je mnogo bliže, oko tri četvrtine udaljenosti između Zemlje i Meseca.

Snimanje takvih objekata nije baš lako, čak i kada su relativno blizu i klasifikovani kao „veliki“ asteroidi. Oni su još uvek prilično mali u šemi stvari, i nisu baš sjajni.

Zato NASA koristi veliki radarski teleskop za prenos radio talasa u svemir i primanje povratnog signala iz kojeg naučnici mogu da konstruišu slike.

Pošto je 2024 MK bio mnogo bliži – takva blizina za obilazak asteroida se dešava samo svakih nekoliko decenija ili tako nešto – mogli smo da dobijemo mnogo detaljnije slike.

NASA je koristila jedan teleskop za prenos radio talasa, a drugi da ih primi, što je rezultiralo slikama 2024 MK koje uključuju ne samo oblik asteroida, već izbočine, udubine, gromade i grebene.

Meri oko 150 metara (500 stopa) u prečniku i ima izduženi oblik sa puno ravnih ravni. Ona se takođe prevrće dok se kreće kroz svemir.

Otkriven je tek 16. juna, a njegova orbitalna putanja je promenjena zbog Zemljine gravitacije, tako da zapažanja omogućavaju naučnicima da shvate šta će 2024 MK raditi u budućnosti. Otkrili su da će nam se u doglednoj budućnosti bezbedno kloniti s puta. Fuj.

„Ovo je bila izuzetna prilika da se istraže fizička svojstva i dobiju detaljne slike asteroida blizu Zemlje“, kaže astronom Lens Bener iz NASA-ine Laboratorije za mlazni pogon.

2011 UL21, na mnogo većoj udaljenosti, nije vratio slike koje su bile toliko detaljne… ali te slike su uključivale malo iznenađenje. Tamo, prateći asteroid širine 1,5 kilometara, astronomi su uočili mali mesec, na orbitalnoj udaljenosti od oko 3 kilometra.

To je nešto što sve više nalazimo kod velikih asteroida, zapravo.

Prošle godine je otkriveno da asteroid Dinkinesh, objekat u pojasu asteroida koji je posetila NASA Lusi sonda, ima mali mesec. A NASA-in čuveni test dvostrukog preusmjeravanja asteroida, u kojem je svemirska letjelica razbijena u asteroid, izvedena je na Dimorphosu, manjem od binarnog para asteroida.

Pronalazimo još binarnih asteroida jer se naše mogućnosti snimanja poboljšavaju, a ovo je odlična vest za odbranu planete i naše razumevanje evolucije Sunčevog sistema.

„Smatra se da su oko dve trećine asteroida ove veličine binarni sistemi“, kaže Bener, „a njihovo otkriće je posebno važno jer možemo da koristimo merenja njihovih relativnih pozicija da procenimo njihove međusobne orbite, mase i gustine, što pružaju ključne informacije o tome kako su se možda formirale.“