Studija identifikuje načine na koje potrošači mogu da rukuju otpadom od hrane

Studija identifikuje načine na koje potrošači mogu da rukuju otpadom od hrane

Tim istraživača Monash Business School identifikovao je ključne načine na koje potrošači i predstavnici preduzeća mogu pomoći u ograničavanju rasipanja hrane u preduzećima koja posluju sa hranom (FSB), u nastojanju da smanje rasipanje u ugostiteljskoj industriji.

Ogromne količine otpada od hrane mogu biti štetne za privredu, na primer za cenu kupljene hrane, ali ne i za društvo, jer bacanje hrane doprinosi nesigurnosti hrane, sa oko 3,7 miliona Australijanaca koji se suočavaju sa nesigurnošću hrane u poslednjih 12 meseci, u CSIRO. Otpad od hrane takođe može biti štetan za životnu sredinu, u pogledu klimatskih promena i gubitka biodiverziteta.

Nakon prikupljanja podataka kroz polustrukturisane intervjue od vlasnika restorana, kuvara, menadžera kuhinja i predstavnika koji se suočavaju sa klijentima, iz 20 FSB-a u Melburnu, od brze hrane do srednjeg i vrhunskog, otkrili su da preduzeća smatraju da je rasipanje hrane neizbežno bez priznavanja skrivene višestruke društvene prakse koje doprinose takvom otpadu.

Predvođena dr. Anania Bhattacharia, dr. Alka Nand, profesor Amrik Sohal i profesor Daniel Prajogo, studija je otkrila da „žarišta“ otpada od hrane variraju u zavisnosti od različitih domena FSB-a.

„U slučaju FSB-a brze hrane, žarišta otpada od hrane su povezana sa praksama potrošnje; međutim, FSB srednjeg i visokog dometa stvaraju otpad tokom priprema i kuvanja (uglavnom u vezi sa kuhinjom i kuvarima)“, rekao je dr Bhattacharia .

„Potrošači u restoranima brze hrane uglavnom se ne osećaju povezanim sa hranom zbog prirode prethodno skuvane/sastavljene ‘brze hrane’ što dovodi do rasipanja hrane izazvane potrošačima. S druge strane, stavovi kuvara prema savršenstvo izgleda i ukusa hrane u restoranima srednje i visoke klase dovodi do rasipanja hrane.

„Menadžeri FSB-a mogu da se fokusiraju na žarišta gde se stvara otpad od hrane i razviju odgovarajuće strategije za ublažavanje uticaja. Važno je da menadžer ulaže u obuku zaposlenih i svest potrošača kako bi oblikovala duboko ukorenjena društvena uverenja o rasipanju hrane. Pošto potrošači nerado razmatraju uticaj njihovog ponašanja tokom jela u restoranu, menadžeri treba da razmotre inovativne strategije kako bi uključili potrošače bez uticaja na njihovo iskustvo.“