Mislite da je tehnologija ubila pisanje? Neuredan rukopis bio je problem vekovima pre pametnih telefona

Mislite da je tehnologija ubila pisanje? Neuredan rukopis bio je problem vekovima pre pametnih telefona

Rukopis je mrtav. Barem je tako objavio članak Njujork tajmsa 2023. u svojoj postmortalnoj istrazi „Šta je ubilo penmanšije?“ Ali nije bilo sumnje oko krivca: tehnologije.

Verovatno ste ranije čuli nešto ovako: što više vremena provodimo koristeći ekrane telefona i tastature da bismo otkucali sve, od e-pošte i tekstova preko lista namirnica do govora na venčanju, to manje stavljamo olovku na papir i sve je gori naš rukopis.

Novinski članci u protekloj deceniji iz Bi-Bi-Sija, The Vall Street Journal-a i The Atlantic-a meditiraju o tome šta smo izgubili oslanjajući se samo na kucanje, od smislenih zahvalnica do osnovne veštine čitljivog pisanja. Čak i oni koji su se nekada ponosili svojim kurzivnim pisanjem mogli bi sada smatrati da je njihov sopstveni rukopis gotovo nemoguće pročitati. Kao što je jedan CNN naslov prokleto pitao: „Da li je tehnologija uništila rukopis?“

Članci poput ovih impliciraju da je loš rukopis jedinstveno stanje 21. veka, simptom naše zavisnosti od pametnih telefona i laptopa, jedan od nebrojenih načina na koji se naši umovi i tela preokrećuju sveprisutnom tehnologijom koja nas okružuje. Ali kao neko ko proučava svet Šekspira i njegovih savremenika, otkrio sam da loš rukopis uopšte nije nova pojava.

U Engleskoj u 16. i 17. veku, velika većina dokumenata je izrađena ručno. Čak i nakon što je širenje štamparije u Evropi promenilo način na koji se proizvode knjige, ljudi su i dalje koristili mastilo i pera za pisanje pisama, finansijskih zapisa, pravnih ugovora, marginalnih beleški i razbacanih zapisa od kojih je zavisio svakodnevni život.

Ali čak i u doba kada su ljudi često pisali rukom, neuredan i ponekad nečitak rukopis je i dalje bio uobičajen problem. Imali su čak i reč za to: kakoografija, zli blizanac kaligrafije.

U bezbroj pisama koja su preživela iz ranog modernog perioda, pisci se izvinjavaju zbog svog lošeg rukopisa. Ponekad za to krive okolnosti: bili su omamljeni od samo buđenja ili umorni kasno u noć („načrčkani umornom rukom u mom krevetu“ glasi jedan natpis iz 1585.).

Ponekad su razlozi bili medicinski: slomljena ruka od pada sa konja, šaka povređena u duelu ili ukočenost zglobova od pojave artritisa ili gihta. Naravno, brzo isprekidano pismo će uvek žrtvovati eleganciju zarad brzine. Ali izgleda da su neki ljudi imali neuredan rukopis bez obzira na okolnosti.

Robert Devereuk, grof od Eseksa, jedan od najuticajnijih dvorjana u doba kraljice Elizabete I, postao je ozloglašen po svom lošem rukopisu, za koji je jedan savremenik rekao da je „teška kao i svaka šifra onima koji ga nisu u potpunosti upoznati“.

Političar ser Džon Glanvil opisao je svoj rukopis kao „toliko loš da ga jedva iko osim njegovog službenika može pročitati“. Briljantna Margaret Kevendiš, autorka proto-naučne fantastike remek-dela The Blazing Vorld, rekla je sredinom 1600-ih da je provela toliko vremena pišući dovoljno brzo da sve svoje misli prenese na papir da je potpuno izgubila sposobnost čitljivog pisanja. „Moj običan rukopis je tako loš“, primetila je, „da malo ko može da ga pročita.

Teolog reformacije Martin Bucer navodno nije mogao ni da pročita neke od svojih rukopisa. Niti je bio sam. Kao što je propovednik Džon Preston primetio u jednoj propovedi, „Neko bi pomislio da čovek treba da čita svoju ruku, a ipak neki pišu toliko loše da ne mogu da pročitaju kada to već urade“.

U doba kada je dopisivanje u vlastitoj ruci bilo važan gest intimnosti, neki samosvesni pisci su se ipak našli u zavisnosti od usluga profesionalnih prepisivača da naprave čitljivije transkripte svojih pisama.

Holandski humanista Deziderius Erazmo rekao je jednom od svojih dopisnika da je koristio pisara „kako vas ne bi mučio svojom kakografijom”. Oni koji su primili kakoografska pisma mogli bi duboko da negoduju što su bili tako mučeni: ser Filip Sidni, Rodžer Maners i lord visoki blagajnik Vilijam Sesil žalili su se ser Robertu Sidniju na njegov „zli“ rukopis.

Loš rukopis je, čini se, bezvremenski. Ipak, njegova društvena i kulturna značenja mogu biti oblikovana i specifičnim istorijskim okolnostima. U ranoj modernoj Engleskoj, na primer, u vreme relativno niske stope pismenosti, sposobnost čitljivog pisanja zahtevala je obrazovanje i obuku.

Tada bismo mogli pomisliti da bi se elegantan rukopis posmatrao kao indeks društvenog statusa. Ali moglo bi biti i suprotno: aristokratsko plemstvo je bilo notorno loše u pisanju rukom. Popularni dramaturzi su se čak i šalili o tome. Ali loš rukopis je možda bio nameran.

U stvari, Šekspirov Hamlet kaže upravo to:

„Jednom sam to držao, kao što to čine naši državnici,

Nisko pisati pošteno, i mnogo se trudio

Kako zaboraviti to učenje“

Odnosno, elegantan rukopis je bila veština koja je pokazala da su pokretni naviše, a ne oni koji su rođeni u moći i privilegijama. Nepažljivo pisanje može biti način da se potvrdi nečija društvena ili politička moć tako što će se drugi manje privilegovani prisiljavati da se bore da dešifruju ono što je neko napisao. Drugim rečima, neuredan rukopis bi mogao biti moćan potez.

Danas je sveprisutnost pametnih telefona i laptopa bez sumnje igrala ulogu u načinu na koji pišemo. Ali za one od nas koji ne umeju da čitaju sopstvene beleške i liste obaveza, može biti olakšanje saznanje da loš rukopis nije fenomen bez presedana, već da ima svoju istoriju dugu vekove. Jednostavno živimo novo poglavlje toga.