Reči drugih, a ne iskustvo iz prve ruke, oblikuju formiranje naučnih i verskih uverenja

Reči drugih, a ne iskustvo iz prve ruke, oblikuju formiranje naučnih i verskih uverenja

Međunarodni istraživački tim na čelu sa Univerzitetom nauke i tehnologije u Hong Kongu (HKUST) otkrio je u nedavnom istraživačkom projektu da su verovanja ljudi u nauku i religiju prvenstveno oblikovana rečima drugih, a ne njihovim ličnim iskustvima. Studija bi mogla da pomogne u boljem razumevanju javnosti o formiranju verovanja ljudi u važna naučna pitanja, kao što su klimatske promene i vakcinacija.

Nalazi tima, realizovani u saradnji sa istraživačima na Univerzitetu Harvard, Union koledžu i Tehnološkom institutu Masačusetsa, objavljeni su u časopisu Trendovi u kognitivnim naukama.

Uobičajeno, ljudi su generalno sigurniji u postojanje naučnih fenomena, poput kiseonika, nego religioznih fenomena, kao što je Bog, jer se smatra da ljudi mogu da iskuse kiseonik, na primer, dok je teže posmatrati verske entitete sami.

Tim, koji je predvodila prof. Mari Shaocong MA, docent za istraživanje sa Odeljenja društvenih nauka na HKUST-u, osporio je konvencionalni pogled. Oni su tvrdili da su i naučna i verska uverenja prvenstveno oblikovana svedočenjem ili informacijama koje dobijamo od drugih, kao što su stručnjaci ili naša zajednica, a ne ličnim iskustvom.

Studija naglašava odlučujuću ulogu svedočenja u formiranju naših verovanja i razumevanja sveta, suprotno shvatanju da je direktno iskustvo glavni pokretač naučnog verovanja.

„Čak i kada se čini da nešto doživljavamo direktno, naše razumevanje je često pod velikim uticajem onoga što su nam rekli stručnjaci ili naša zajednica. Na primer, kada vidimo da se rođak razboli, detetu je veoma teško da to otkrije. virusi izazivaju bolest, radije se okreću svedočenju drugih, kao što je učenje roditelja, da bi razumeli uzročne odnose“, kaže prof.

„Prepoznavanje ovoga može pomoći u određivanju najefikasnijeg načina za saopštavanje naučnih informacija javnosti. Isticanjem kredibiliteta i konsenzusa naučnih dokaza, moguće je promovisati veće prihvatanje i poverenje u naučne činjenice, posebno u vezi sa novim naučnim temama, kao što je klima. promeniti .

„Ovaj uvid je ključan za borbu protiv dezinformacija i povećanje javnog razumevanja i podrške naučnim pitanjima, kao što su rešavanje klimatskih promena i vakcinacija“, dalje objašnjava ona.

U istraživanju, pregledom empirijskih dokaza u poslednjih nekoliko decenija, tim je predložio teorijski model koji objašnjava kako ljudi veruju u postojanje nevidljivih entiteta, kao što su klice u nauci ili Bog u religiji.

Na primer, otkriva da ljudi veruju u klice jer nam doktori i naučnici kažu da postoje, iako ih ne možemo videti sopstvenim očima. Isto tako, zaključujemo da se ljudi razbole od klica učeći ovu uzročnu vezu od drugih, a ne otkrivajući ovu vezu ličnim posmatranjem.

Model takođe utvrđuje da što je verodostojniji izvor informacija i što se više ljudi slaže sa tim, veća je verovatnoća da će ljudi u njih poverovati. „Ako se mnogi ljudi oko nas slažu da su klimatske promene stvarne, njihov konsenzus jača naše verovanje u ove koncepte“, kaže ona.

To pokazuje da poverenje ljudi u ove pojave nije zato što su ih direktno videli, već zato što veruju izvorima koji im govore o njima.

Za razliku od prethodnih modela koji su predlagali odvojene puteve za formiranje verovanja u nauci i religiji, ovaj model pruža jedinstveno objašnjenje. On tvrdi da svedočenje drugih, a ne direktno iskustvo, pretežno oblikuje verovanja u oba domena.