Beograd bez vatrometa zbog životinja, ali ne i bez muzike zbog „Ribnikara“

Beograd bez vatrometa zbog životinja, ali ne i bez muzike zbog „Ribnikara“

Dok zbog mentalnog mira kućnih ljubimaca, neće biti vatrometa, grad Beograd do sada nije najavio nijedan gest saosećanja za žrtve masakara u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ na Vračaru i selima u okolini Mladenovca gde su poginuli pretežno mladi ljudi.

Čelnici grada nisu odustali ni od koncerta povodom dočeka Nove godine, iako su dva majska masakra nezabeležena u mirnodopskoj istoriji Beograda i Srbije. To je, prema sagovornicima N1, u najmanju ruku neprimereno ponašanje i pokazuje nedostatak saosećanja.

Skupština Beograda je ove godine odlučila da izostavi vatromet za Novu godinu, a novac predviđen za tu namenu, biće uplaćen društvima za zaštitu životinja.

„Svestan sam koliko u tom trenutku vatromet stvara veliku buku i koliko to uznemirava i plaši životinje. Svi koji imaju kućne ljubimce znaju koliko oni to teško preživljavaju. Ovo je dobar potez i u simboličkom smislu i zato se pridružujemo“, rekao je nedavno gradonačelnik Beograda u ostavci Aleksandar Šapić.

Psihološkinja Radmila Vulić-Bojović navodi da je odustajanje od vatrometa human gest ne samo prema životinjama već i prema osobama koje teško podnose buku.

“U vreme ovako duboke krize, ekonomske, društvene krize svako uzaludno trošenje novca predstavlja nešto što treba izbeći ukoliko se može. Osim humanosti to je i jedno logično ponašanje u ovakvoj situaciji”.

Ona kaže da u godini koja se „hvala Bogu“ završava bila kompleksna i globalno i lokalno, a da su gubici koji su se dogodili toliko drastični da svako slavlje na takav način deluje kao neprimereno.

„S jedne strane organizuju se dočeci i organizuje se slavlja, a s druge škole su dobile instrukcije da deca ne mogu da obeležavaju proslavu Nove godine. To su kontradiktornosti koje idu u korak sa generalno nekoherentnim stavom koji država ima u odnosu na majske tragedije. Sve što se radi od početka, radi se po principu korak napred, dva unazad“.

Vulić-Bojović smatra da je trebalo iz pijeteta prema žrtavama i prema porodicama tih žrtava ovu godinu koja je po svemu specifična, ispratiti na drugačiji način.

„Hiljade ljudi su direktno pogođeni bilo da se radi o prijateljima, porodicama, kolegama, a tu su i svi oni ljudi koji su indirektno pogođeni. Svako ko je čuo za to je pogođen. U pitanju je efekat kolektivne traume. Primerenije je bilo učiniti neki društveno-angažujući-odgovorno-okupljajući čin. Odati počast tim žrtvama. Time bi društvo pokazalo odgovornost. Ovako pokazuje kratku pamet i nedovoljnu svest o tome koliko su zapravo događaji iz maja ostavili traga, ali i koliko će tek ostaviti. Ne samo najbližima već svima nama“.

Sociolog Dario Hajrić kaže za N1 da bi ukoliko žele da iskažu pijetet prema žrtvama to trebalo uraditi nešto što bi simbolično izrazilo gubitak i predstavljalo početak zaceljivanja kolektivne traume.

“Tragedije često imaju potencijal da izazovu osećaj solidarnosti i okupe ljude oko zajedničkog bola, stvarajući na kraju efekat katarze. Međutim, s obzirom na način na koji temu tih masovnih ubistava tretiramo u medijima, jasno je da smo takvu priliku propustili, pa me ne iznenađuje da lokalna vlast ima sluha samo za kozmetičke efekte. Traumatični događaji moraju da imaju svoj simbolični kraj. Mi ćemo umesto, primera radi, masovne novogodišnje šetnje i paljenja sveća, simbolički da zatvorimo temu nasilja koje je obeležilo 2023. godinu time što će doček da bude za nijansu manje bombastičan. Ne bih rekao da time istinski završavamo bilo šta, naprotiv”.

Gordana Gavrić, majka učenice iz Psnovne škola „Vladislav Ribnikar“, kaže za N1 da najavljeno novogodišnje slavlje pokazuje da nema empatije.

„Najavljeni koncert su ponovni pucnji u roditeljska srca, ali ova vlast nema srama ni grama, pa su već počela prednovogodišnja slavlja na 100 metara od škole „Vladislav Ribnikar“, a na slavlju, ministarka zdravlja Danica Grujičić, sa svojim partijskim istomišljenicima, na korak od škole koja je obeležena krvlju nevino stradale dece. Tužno, bolno, bezočno i bahato“, kaže Gavrić za N1.

Ona kaže da je Srbiji dosta „hleba i igara“.

„Siti smo predizbornih šatri i parizera punih aditiva koje nam svesrdno nude predsednik Vučić i ministar Mali! Još nam samo fali proslava Nove godine u Beogradu! Lažni sjaj, sijalice koje blješte i tzv. muzika! Šta se slavi, masakr u Ribnikaru, pokolj u Duboni i Malom Orašju, hapšenje studenata, prebijanje građana!? Nema 1. januara, 3 i 4. maj i dalje traju“!

Ona ističe da se na ovaj način šalje poruka da nije bitno šta je bilo juče, da je uka i halabuka važnija od sećanja i kosmičke tuge.

„Novac koji “preliva” u državnoj kasi za raznorazne svetkovine treba usmeriti ka žrtvama nasilja, ka memorijalnom centru, ka nezbrinutoj i gladnoj deci“.

Psiholog Goran Tomin smatra koncert veoma neprimerenim, jer govori o tome da je uprava Grada zaboravila kakvu smo godinu imali.

“To je ono što apsolutno ne bi smelo da se desi – zaborav žrtava. Tokom godine kada god imamo ključne datume poput rođendana, državnih i verskih praznika mislimo o tome šta se sve dogodilo u prethodnom periodu, naročito ako smo imali gubitke. Prva slava bez nekoga, prvi rođendan, Nova godina“.

Povezane vesti „Žrtve drugog reda“ iz Dubone i Malog Orašja: Da li se iko od nadležnih oseća odgovornim, zašto država spava? Vesti 13. dec 2023 15 Vesti 13. dec 2023 15 „Tišina“ – da se ne zaborave žrtve masovnog ubistva u Duboni i Malom Orašju Info 08. dec 2023 18 Info 08. dec 2023 18

On podseća da je kraj godine sam po sebi nekako poziva na svođenje bilansa i rekapitulaciju.

„Ako ne zaboravimo kakva je godina za nama, a to žrtvama ne bismo smeli da uradimo, činjenicu da su tragedije koje su se desile pogodile ne samo porodice stradalih, već čitavo društvo – onda bi primerenije bilo da predstavnici vlasti pozovu građane da period praznika provedu u krugu svojih porodica, držeći se na okupu sa onima koje vole, jer nas je godina koja je za nama naučila koliko je to važno“.

O tome koliko je trauma velika pokazuje i slike advokata i novinara na početku suđenja.

„To su strašne stvari. Kada vidite advokate i novinare kako izlaze iz sudnice, izrazi lica su kao da su prošli kroz čistilište. Oni i jesu prošli kroz traumu, jer su svedočili nečemu što je istinska bol. Mogu samo da zamislim do koje mere“, kaže Radmila Vulić-Bojović.

Ona navodi skorašnje primere gde u okviru projekta psihosocijalne pomoć deci, roditeljima i nastavnicima koju su pogođeni majskim tragedijama sada, da tek sada, više od pola godine kasnije imamo slučajeve da dolaze deca koja su na neki način povezana sa nastradalom decom, počinju da govore o tome.

„Eksperti kažu da prvi period šoka traje šest meseci. Od šest meseci pa do godinu, godinu ipo dana, a u nekim slučajevima i tri traje period spoznaje, odnosno šta se zapravao desilo, pa tek onda ide neki oporavak. Mislim da su ljudi koji donose odluke su s jedne strane naivni a sa druge nemarni u odnosu na razmere tragedije koja se dogodile“.