Pospanost na virtuelnim sastancima uzrokovana dosadom, ne preopterećenjem

Pospanost na virtuelnim sastancima uzrokovana dosadom, ne preopterećenjem

Nedavno istraživanje ukazuje na to da pospanost tokom virtuelnih sastanaka može biti uzrokovana mentalnim umorom i dosadom. Dok su prethodna istraživanja sugerisala da je umor tokom virtuelnih sastanaka posledica mentalnog preopterećenja, nova istraživanja s Univerziteta Aalto sugerišu suprotno – posebno oni koji nisu bili angažovani na svom poslu brzo postaju pospani tokom virtuelnih sastanaka.

Docent Niina Nurmi, vođa istraživanja, izjavila je: „Očekivao sam da ću otkriti da ljudi postaju pod stresom na sastancima na daljinu. Ali rezultat je bio suprotan – posebno oni koji nisu bili angažovani na svom poslu brzo su postali pospani tokom sastanaka na daljinu.“

Istraživači su merili varijabilnost otkucaja srca tokom virtuelnih sastanaka i sastanaka licem u lice, kako bi istražili različite oblike umora među 44 radnika znanja tokom skoro 400 sastanaka. Ovo istraživanje je sarađivalo s Finskim institutom za zdravlje na radu, gde se stres i oporavak proučavaju pomoću monitora otkucaja srca, a rezultati su objavljeni u časopisu „Journal of Occupational Health Psychology“.

Studija je takođe uključivala upitnik za identifikaciju opšteg stava i angažovanja ljudi na poslu. Format sastanka, prema istraživanju, manje utiče na ljude koji su bili veoma angažovani i entuzijastični prema svom poslu, jer su mogli ostati aktivni čak i tokom virtuelnih sastanaka. S druge strane, radnici čiji je radni angažman bio nizak i koji nisu bili previše zainteresovani za svoj posao osećali su da su virtuelni sastanci veoma naporni.

Nurmi objašnjava da je lakše održati fokus na sastancima licem u lice, jer virtuelni sastanci imaju ograničene kognitivne i senzorne znakove. Kada kamere nisu uključene, učesnici se osećaju manje stimulisano i mogu započeti multitasking kako bi se nadoknadila dosada.

Iako odgovarajući nivo stimulacije generalno koristi mozgu, multitasking tokom virtuelnih sastanaka može biti problematičan. Samo visoko automatizovane aktivnosti, poput hodanja, mogu se obavljati tokom virtuelnih sastanaka, a pokušaj istovremenog usmeravanja pažnje na dve zadatke koji zahtevaju kognitivnu koncentraciju može biti naporan za mozak.