Utvrđeno je da je manja verovatnoća da će ljudi sa autizmom podleći efektu posmatrača

Utvrđeno je da je manja verovatnoća da će ljudi sa autizmom podleći efektu posmatrača

Dobro uspostavljena psihološka teorija kaže da je manja verovatnoća da će većina nas intervenisati u lošoj situaciji ako su prisutni drugi ljudi, a ovaj „efekat posmatrača“ takođe se odnosi na okruženje na radnom mestu.

Međutim, novo istraživanje koje je vodio Univerzitet Jork pokazuje da je manja verovatnoća da će ljudi sa autizmom biti pogođeni ovom društvenom zarazom nego neurotipični ljudi. Manje je verovatno da ćute suočeni sa grubim nedoličnim ponašanjem ili čak samo svakodnevnim greškama, ukazujući na pozitivne aspekte autizma i kako organizacije mogu imati koristi od zapošljavanja više neurodivergentnih ljudi, otkrivaju nalazi.

„Naša studija pokazuje da su zaposleni sa autizmom mnogo verovatnije intervenisali u meri u kojoj bi postupili ako bi videli nešto pogrešno, bez obzira na broj prisutnih. A u situacijama kada ne bi intervenisali, veća je verovatnoća da će intervenisati.“ identifikuju uticaj drugih kao razlog, dok su neurotipični zaposleni bili nespremniji da to priznaju“, kaže glavni autor Lorne Hartman, instruktor sa Poslovne škole Schulich.

Lorne i njegov sin Brakston Hartman, diplomirani student na Zdravstvenom fakultetu u Jorku koji je bio saradnik na studiji, bili su inspirisani da razmotre ovo pitanje ne samo iz svog akademskog iskustva, već i zbog ličnog iskustva — Brekston ima autizam i bio je javni zastupnik po tom pitanju od svoje 12. godine.

„Jedna od motivacija je da većina trenutne literature o autizmu dolazi iz mentalnog deficita. U osnovi se kaže da su ove razlike u autizmu neka vrsta isključivo negativne. Želimo da to preformulišemo i pitamo: ‘Koje su načine na koje neki od ove razlike bi zapravo mogle biti prednost, a ne samo negativna?“ kaže Brakston, čije se istraživanje takođe fokusira na autizam.

„Jedna od ključnih oblasti koje ljudi imaju tendenciju da smatraju deficitom u autizmu je u smislu socijalne interakcije. Želeli smo da pogledamo da li je to zapravo pozitivno u meri u kojoj su ljudi sa autizmom manje pod uticajem drugih kada je u pitanju disfunkcionalna ili neetičke situacije“.

Lorne ima iskustvo u kliničkoj psihologiji i njegova glavna oblast istraživanja se bavi neetičkim ponašanjem u organizacijama.

„Ali što je najvažnije, u svim ovim slučajevima, postojale su stotine, možda hiljade ljudi koji možda nisu bili umešani u zločine, ali su trebali biti svesni da se to dešava“, kaže on, sumirajući svoje ranije istraživanje . „Dakle, imati ljude u blizini koji su voljni da dunu u pištaljku, da tako kažem, veoma je važno za organizacije.“

Studija je objavljena ove nedelje u oktobarskom izdanju časopisa Autism Research i kreirana sa saradnicima sa Univerziteta u Torontu. Učesnici istraživanja – zaposleni pojedinci, 33 sa autizmom i 34 neurotipična – zamoljeni su da procene hipotetičke scenarije koji uključuju sve, od neefikasnosti preko nejednakosti do zabrinutosti za kvalitet.

Iako su rezultati preliminarni i potrebno je više istraživanja, istraživači kažu da njihov rad ima važne praktične implikacije, posebno imajući u vidu da stope nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti za osobe sa autizmom mogu biti i do 90 posto, a čak i ako imaju visoko obrazovanje, ta statistika pada samo na 70 odsto.

„Mi ovo posmatramo iz dva ugla. Jedan gleda na pomaganje organizacijama da budu etičnije i efikasnije, ali takođe i na pomaganje ljudima poput mene – ljudima iz spektra – da pronađu rentabilno zaposlenje pomažući da se promeni društveno razumevanje autizma“, zaključuje Brakston.