Da li je psilocibin obećavajuća terapija za depresiju otpornu na lečenje?

Da li je psilocibin obećavajuća terapija za depresiju otpornu na lečenje?

Sve veći broj dokaza sugeriše da psihodelični lekovi mogu biti korisni u lečenju različitih stanja mentalnog zdravlja. Međutim, ostaju mnogi izazovi u definisanju njihovih kliničkih koristi i prevazilaženju složenih regulatornih prepreka za njihovu upotrebu. Septembarsko izdanje časopisa Journal of Psichiatric Practice predstavlja pregled istraživanja i ažuriranje o terapeutskoj upotrebi psihodelika – fokusirajući se na upotrebu psilocibina za lečenje depresije.

„U vreme sve većeg uzbuđenja u vezi sa potencijalnom upotrebom psihodeličnih agenasa za poboljšanje ishoda inače teškog poremećaja, psihijatri i pacijenti podjednako trebaju perspektivu o trenutnom stanju dokaza i izgledima za napredovanje“, komentariše glavni autor Amir Garakani, MD, bolnice Greenvich, Greenvich, Conn., i Odeljenja za psihijatriju na Iale School of Medicine, Nev Haven, Conn.

„U ovom članku, članovi Psihofarmakološkog komiteta Grupe za unapređenje psihijatrije i konsultanti raspravljaju o aktuelnim nalazima istraživanja kako bi pružili smernice kliničarima u vezi sa izgledima za lečenje psilocibinom za svoje pacijente koji se bore sa oslabljenom depresijom.

Psilocibin je prirodna psihodelična supstanca koja se nalazi u takozvanim „čarobnim pečurkama“. Mnoga nedavna klinička ispitivanja su izvestila o pozitivnim efektima psilocibina u lečenju psihijatrijskih poremećaja, uključujući veliki depresivni poremećaj (MDD) i depresiju otpornu na lečenje (TRD).

Dokazi sugerišu da terapijski odgovori na psilocibin „proizlaze iz, ili barem idu ruku pod ruku sa, intenzivnog emocionalnog ili mističnog iskustva“, pišu dr Garakani i kolege. Studije sugerišu da psilocibin dovodi do povećane „otvorenosti za iskustvo“ i psihološke fleksibilnosti — omogućavajući pacijentima da „preispitaju stereotipne perspektive i prevaziđu uobičajene obrasce razmišljanja“.

Istraživanja bioloških efekata psilocibina sugerišu povećanu aktivnost između moždanih mreža, bez odgovarajućih povećanja unutar pojedinačnih mreža. Veće promene u fleksibilnosti moždane mreže povezane su sa trajnim smanjenjem simptoma depresije šest meseci kasnije.

Do danas, sve studije lečenja psilocibinom su uključivale psihoterapijske komponente, uključujući faze pripreme, doziranja i integracije. Na sesijama integracije, „učesnici se podstiču da podele svoja iskustva, sa ciljem da im se pomogne da stvore uvide i olakšaju promenu ponašanja“, kažu autori.

Različite strategije doziranja se procenjuju u akademskim i komercijalnim okruženjima. Ove studije prate visoko kontrolisane protokole u ​​pažljivo odabranim populacijama, sa posebnom pažnjom na maksimalizaciju bezbednosti pacijenata tokom psihodeličnog iskustva.

Registri kliničkih ispitivanja pokazuju „mnoštvo“ planiranih ili u toku studija, usmerenih na MDD, TRD i druga stanja kao što su anksioznost u vezi sa rakom i posttraumatski stresni poremećaj. „Veliki broj i širok obim tekućih i budućih ispitivanja psilocibina ne samo da pokazuju interesovanje za ovaj lek u naučnoj zajednici, već i potencijalnu terapeutsku ulogu psihodelika u svim dijagnozama i kliničkim domenima“, pišu istraživači.

Ranije ove godine, australijska regulatorna agencija objavila je odobrenje psihijatrima da prepišu terapiju psilocibinom za TRD. U Sjedinjenim Državama, psilocibin je označen kao „probojna terapija“ za TRD i MDD. Dok su dve države legalizovale ili dekriminalizovale psilocibin (Oregon i Kolorado, respektivno), on je i dalje kontrolisana supstanca iz Popisa 1 prema saveznom zakonu.

Zvanični stav Američkog psihijatrijskog udruženja navodi da postoje „trenutno neadekvatni naučni dokazi“ koji bi podržali upotrebu psihodelika za lečenje bilo kog psihijatrijskog poremećaja, van odobrenih istraživačkih studija. Ipak, „Dokazi istraživanja predstavljeni ovde nude dalju podršku potencijalu psihodelika u zaštiti mentalnog zdravlja“, zaključuju dr Garakani i kolege.

„Psilocibin je pokazao obećanje kao novi terapeutski lek i nudi nove perspektive o funkciji i disfunkciji mozga“, kažu autori. Međutim, oni dodaju: „Ostaje da se vidi da li će trenutni klinički, pravni i istraživački pejzaži omogućiti ispunjenje tog obećanja.“