Kako lokalne zajednice zavise od palme od slonovače u priobalnom Ekvadoru

Kako lokalne zajednice zavise od palme od slonovače u priobalnom Ekvadoru

Palma od slonovače, poznata i kao tagua, endemska je za regiju Čoko-Darijen na pacifičkoj obali Južne Amerike. Lokalno stanovništvo se oslanja na ovo jedinstveno drvo za mnoge namene, a plodovi, orasi i lišće tagua obezbeđuju materijale za niz proizvoda. Dve studije sa Univerziteta Ilinois Urbana-Champaign i Pontificia Universidad Catolica del Ecuador (PUCE) istražuju usluge ekosistema koje pruža tagua u primorskom Ekvadoru.

Palma od slonovače se smatra ugroženom vrstom jer je 98% šumskog zemljišta u zapadnom Ekvadoru iskrčeno, iako trenutne prakse očuvanja često ostavljaju stabla tagua da stoje usred poljoprivrednog zemljišta.

Veliko, karakteristično voće drveta sadrži seme koje se stvrdne u beli materijal poznat kao slonovača od povrća, koji se bere i trguje na globalnom tržištu.

„Od početka 20. veka kompanije su koristile seme ove palme za proizvodnju dugmadi i veoma je popularno u svetskoj industriji odeće. Trgovina tagua imala je snažan uticaj na lokalnu ekonomiju zapadnog Ekvadora u prvom polovine 20. veka“, rekao je Romel Montufar, profesor na PUCE-u i koautor oba rada.

Izvoz dugmadi je usporen tokom proteklih decenija, ali postoje napori da se razviju drugi materijali od tagua voća i orašastih plodova.

„Neke kompanije pokušavaju da koriste prah od tagua orašastih plodova kao sastojke u kozmetičkim proizvodima za piling kože i druge primene. Postoji veliko interesovanje za tagua nanotehnologiju, jer se može koristiti kao zamena za plastiku ili u medicinskoj primeni“, objasnio je Montufar. . „Ali pitanje je da li će biti dovoljno prirodnih materijala da podrže ove inicijative. Naše istraživanje daje doprinos naporima za očuvanje.“

Za prvu studiju, istraživači su sproveli fokus grupe u tri zajednice za žetvu tagua u zapadnom Ekvadoru.

„Kao ekonomisti, pretpostavili bismo da najvažnija vrednost mora da bude izvoz tagua dugmadi. Ali želeli smo da uđemo u istraživanje bez ikakvih pretpostavki i dozvolimo učesnicima da nam kažu šta im je važno u vezi sa ovim resursom“, rekao je Šadi Atalah , vanredni profesor na Odseku za poljoprivredu i ekonomiju potrošača (ACE), deo Visoke škole za poljoprivredne, potrošačke i nauke o životnoj sredini (ACES) na U. of I. Atallah je dopisni autor studija.

„Želeli smo da naučimo kako lokalno stanovništvo zavisi od tagua za život. Već smo imali ideju o ekonomskim uticajima, ali ove zajednice koriste dlan za mnoge druge svrhe, koje treba da se iznesu na videlo ako smo razmišljam o očuvanju“, objasnio je koautor Jacob Gehrung, analitičar Resilient Buildings Group. Pomogao je u sprovođenju terenskog istraživanja u Ekvadoru kao student dodiplomskih studija na Univerzitetu u Nju Hempširu.

Na osnovu diskusija u fokus grupama, istraživački tim je identifikovao 28 usluga ekosistema, podeljenih u četiri kategorije.

Usluge obezbeđivanja obuhvataju praktične svrhe, kao što su materijal za dugmad, zanatski zanati i slamna ploča, kao i ljudska hrana i lekovi. Regulatorne usluge uključuju, na primer, očuvanje staništa, privlačenje oprašivača i senku za ljude i životinje. Usluge podrške odnose se na interakciju dlana sa životinjama i drugim biljkama u okruženju. Kulturne usluge uključuju ulogu drveta u kulturnom identitetu, verskim aktivnostima i rekreaciji.

Iako je trgovina dugmadima najčešće proučavan aspekt stabla, to nije bila glavna tema diskusija u fokus grupama. Učesnici su ga smatrali previše nestabilnim i nepredvidivim jer cene variraju u skladu sa globalnom potražnjom i modnim trendovima.

Najčešće pominjane usluge snabdevanja bile su korišćenje lišća za slamnate krovove, tradicionalna praksa koja se još uvek koristi na nekim lokacijama, zatim hrana i lekovi. Ali generalno, učesnici su više govorili o kulturnim i pratećim uslugama nego o pružanju usluga.

Za drugu studiju, istraživački tim je razvio anketu kako bi dalje istražio i kvantifikovao važnost različitih usluga ekosistema. Prikupili su odgovore od 80 žetelaca tagua u šest zajednica, sve sa manje od 200 stanovnika i visokom stopom siromaštva.

Žeteoci su ocenili zavisnost svog domaćinstva od 17 različitih usluga ekosistema tagua, izvedenih iz podataka fokus grupe. Ispitanici su zamoljeni da ocene zavisnost sa stanovišta svojih baka i deda, roditelja, svoje i buduće generacije.

„Generalno gledano, ljudi danas manje zavise od tague nego što su to činili njihovi dedovi i bake. Međutim, raniji procvat trgovine taguom utiče na to kako se oni osećaju o budućnosti. Oni očekuju da će se u jednom trenutku trgovina vratiti i da će igrati ulogu veću ulogu za njihovu decu“, rekao je Horhe Salgado, koji je koautor drugog rada. Salgado je predavao ekonomiju na PUCE-u, a trenutno je na doktorskim studijama na Univerzitetu u Lozani.

„Ova sela su neka od najsiromašnijih u Ekvadoru. Važno je razumeti kako se osećaju u vezi sa različitim uslugama koje im priroda pruža. Kreiranje politike ne bi trebalo da se dešava odozgo nadole; trebalo bi da se zasniva na doprinosu zajednica“, on dodao je.

Ankete su pokazale da su neki ispitanici zabrinuti da su njihova deca manje kulturno vezana za tagua i da će kultura erodirati.

„Međutim, postoji korelacija između onoga što oni očekuju da će se desiti ekonomski i kulturno. To ukazuje da bi ulaganje u ekonomiju tagua takođe moglo da vrati kulturnu privrženost“, primetio je Atalah.

Nalazi istraživanja imaju implikacije na kreatore politike koji žele da implementiraju održive prakse berbe i promovišu ekonomski razvoj.

„Ovdašnji žeteoci ne razmišljaju samo o novcu, već ih zanimaju i kulturna pitanja i uloga drveta u izdržavanju biljaka i životinja. Atallah je rekao. „Ekvadorski organ za zaštitu životne sredine nastoji da utvrdi šta čini održivu žetvu. Međutim, važno je prepoznati da postoji čitav niz upotreba, a ne samo izvozni posao. Kreatori politike treba da uzmu u obzir ove komplementarnosti i kompromise između usluga ekosistema, tako da ne ističu preterano jedan aspekt na štetu drugih“.