Naučnici su upravo otkrili kako se smrtonosna superbakterija krije u nama

Naučnici su upravo otkrili kako se smrtonosna superbakterija krije u nama

Zlatni stafilokok su sveprisutne bakterije, koje žive bezopasno na koži ili u nosu skoro jedne od tri osobe širom sveta.

Ipak, i oni su dvolični. U nekim situacijama, zlatni stafilokok (Staphilococcus aureus) može postati čudovišta, izazivajući opasne infekcije na koži, krvi, kostima ili na drugim mestima. Neki sojevi su takođe „superbakterije“ otporne na lekove, naoružane karakteristikama koje ih štite čak i od naših najboljih antibiotika.

U novoj studiji, međutim, istraživači otkrivaju dragocene detalje o tome kako se ove bakterije sa dvostrukim ukrštanjem kriju unutar ljudskih ćelija, što je trik koji im pomaže da izbegnu odbranu našeg imunološkog sistema.

Rasvetljavanjem ovakvih tajni, možda ćemo na kraju pronaći efikasnije načine da odlepimo zlatnu stafilokoku, nudeći ljudima preko potreban podsticaj u našoj tekućoj borbi protiv superbakterija.

S. aureus je patobiont, ili tipično benigni član mikrobioma koji može divljati kada mu se pruži prilika. To se može dogoditi ako bakterija prođe kroz kožu svog domaćina, što je možda omogućeno povredom ili operacijom, i dobije pristup mekom tkivu, kostima ili krvotoku.

U nekim slučajevima, kao što su ljudi sa ekcemom, zlatni stafilokok takođe može da inficira samu kožu, izazivajući razne efekte od čireva do celulitisa.

Za novu studiju, istraživači su koristili novu tehniku koju su razvili pod nazivom InTokSa (što je skraćenica od Intracelular Tokiciti of S. Aureus). To im je omogućilo da proučavaju ponašanje zlatnog stafilokoka u ljudskim ćelijama u većem obimu, objašnjavaju, brže i efikasnije.

Predvođena imunologom sa Univerziteta u Melburnu Abdouom Hachanijem, studija sugeriše da bi ključ za sprečavanje S. aureusa da ubija ljude mogao da leži u saznanju više o tome kako bakterije sprečavaju naš imuni sistem da ih ubije.

„Testirali smo stotine sojeva S. aureus uzetih od pacijenata sa infekcijama krvotoka koristeći InTokSa i primetili specifične promene koje bakterije čine manje štetnim i boljim u preživljavanju u našim telima“, kaže Hačani.

„Identifikovali smo gene koji kontrolišu sposobnost bakterija da opstanu u ćelijama domaćina, a da ih ne ubiju“, dodaje on. „Ovo je važan napredak za razumevanje kako S. aureus može izazvati smrtonosne infekcije.“

Zlatni stafilokok se često smatra ekstracelularnim patogenom, pišu istraživači, koji je slobodnoživući mikrob sposoban da izazove bolest bez invazije na ćelije svog domaćina.

Ali nije isključivo vanćelijska, dodaju oni, napominjući da zlatna stafilokoka takođe može da preživi i replicira se unutar ćelija svog domaćina. Ova taktika može ubiti ćelije domaćina, ali pomaže bakterijama da izbegnu otkrivanje od strane imunološkog sistema domaćina.

Koristeći InTokSa, Hachani i njegove kolege proučavali su 387 zlatnih sojeva stafilokoka od pacijenata koji su imali te vrste u krvi. Oni su identifikovali specifične mutacije koje S. aureus čine manje toksičnim za ćelije domaćina i promovišu njegovu „unutraćelijsku perzistentnost“, pišu istraživači.

„InTokSa je moćan alat koji kombinuje genetsku analizu, mikrobiološke podatke i statistička poređenja“, objašnjava koautor Tim Stinear, molekularni mikrobiolog sa Doherti instituta Univerziteta u Melburnu.

„Može da rukuje velikom količinom podataka na sistematičan i standardizovan način, što na kraju dovodi do sveobuhvatnijih i ubrzanih naučnih otkrića – poput našeg“, kaže on.

Ova vrsta detalja bi mogla da nam pomogne da bolje razumemo kako se zlatni stafilokok izvlači stvarajući toliki haos u ljudskom telu, primećuju istraživači, što bi zauzvrat moglo da inspiriše bolje načine prevencije i lečenja infekcija.

To je posebno važno s obzirom na porast jačih sojeva stafilokoka kao što je Staphilococcus aureus otporan na meticilin, takođe poznat kao MRSA, glavni krivac za rastuću prevalenciju bolničkih infekcija koje mogu da izdrže čak i antibiotike poslednje linije.

„Koristeći ovu platformu, uspeli smo da identifikujemo mutacije u bakterijama koje su klinički relevantne i promovišu njihovu sposobnost da opstanu u telu“, kaže Stinear. „Ovo novo znanje će voditi istraživanja kako bi se pronašli novi načini za borbu protiv ovih infekcija.“