Istraživači iz Veterinarsko-medicinske dijagnostičke laboratorije u Konektikatu (CVMDL) koja se nalazi na UConn koledžu za poljoprivredu, zdravlje i prirodne resurse identifikovali su genetski sastav sojeva virusa Zapadnog Nila koji se nalaze u alpaki i vrani. Nalazi su objavljeni u Frontiers in Veterinary Science.
U 2021. godini, osam slučajeva virusa Zapadnog Nila je dovedeno u CVMDL radi dijagnoze — sedam ptica, domaćih i divljih — i jedna alpaka.
„Odlučili smo da nastavimo sa nekim istraživačkim putevima kroz ove dijagnostičke slučajeve jer smo imali zanimljivu grupu slučajeva Zapadnog Nila koji su prošli kroz tu jesen“, kaže Natalie Tocco ’23 (CAHNR), specijalizant anatomske patologije Odeljenja za patobiologiju i veterinu Nauka.
Od osam slučajeva, alpaka iz Masačusetsa i vrana iz Konektikata imale su najveću količinu virusa u svojim sistemima u vreme postavljanja dijagnoze.
Fokusirajući se na ova dva slučaja, istraživači su bili zainteresovani da vide da li postoje genetske razlike između virusa jer su se javljali u različitim vrstama u različitim državama.
Nakon sekvenciranja kompletnih genoma virusa, istraživači su ih uporedili sa postojećim podacima. Otkrili su da je virus Zapadnog Nila u vrani sličan virusu koji je identifikovan kod komaraca i ptica u Njujorku između 2007. i 2013. Virus pronađen u alpaki je podsećao na viruse Zapadnog Nila pronađene kod komaraca u Njujorku, Teksasu i Arizoni između 2012. i 2016. godine.
„[Ovi nalazi] pokazuju raznovrsnost sojeva koji kruže i koji zaista mogu promeniti ono što vidimo u populaciji komaraca koji se vuku u različitim oblastima“, kaže Toko.
Ove informacije mogu pomoći naučnicima da predvide gde se mogu pojaviti različiti sojevi virusa, kada razmatraju kako se komarci i ptice kreću širom zemlje.
Istraživači su zaključili da razlike u genetskom sastavu ovih virusa sugerišu da preferencije hranjenja vektora-domaćina verovatno pokreću prenos virusa. Različite vrste komaraca radije se hrane različitim životinjskim domaćinima. To dovodi do toga da se više vrsta životinja zarazi virusima Zapadnog Nila.
Razumevanje genetskog sastava virusa moglo bi omogućiti istraživačima, dijagnostičarima i veterinarima da shvate koje životinje mogu biti podložnije virusu, ozbiljnosti bolesti i kako bi simptomi mogli da izgledaju.
„To bi moglo da otvori čitavu konzervu crva“, kaže Toko. „U stvarnosti, mislim da treba da uradimo više istraživanja o tome da vidimo šta nalazimo i kakve obrasce treba da očekujemo u pogledu različitih sojeva i kakve bolesti vidimo kod njih.“
Virus Zapadnog Nila je prvi put otkriven u Njujorku 1999. godine i brzo se proširio širom zemlje. Do 2000. bio je prisutan u Konektikatu. Od tada, Zapadni Nil ostaje zabrinut za javno zdravlje u SAD.
Početkom 2000-ih, CVMDL je objavio jedan od prvih radova o virusu Zapadnog Nila u SAD.
„Osim što ga ima ovde u Konektikatu i što je briga za javno zdravlje, on takođe donosi više raznolikosti u laboratoriju kako bi istraživanje Zapadnog Nila vratilo u prvi plan korišćenjem naših dijagnostičkih slučajeva“, kaže Toko.
Dok se ovaj rad fokusirao samo na dva slučaja, istraživači trenutno rade na drugom radu koji analizira specifične simptome iz svih osam slučajeva.
Broj slučajeva virusa Zapadnog Nila koje CVMDL vidi svake godine varira. Tokom posebno vlažnih leta, koja su idealna za komarce, oni imaju tendenciju da vide više slučajeva. U 2022. dijagnostikovali su 30 slučajeva.
Ptice — a posebno vranci poput vrane, gavrana i šojke — uobičajeni su prenosioci virusa Zapadnog Nila.
Najčešći simptomi Zapadnog Nila kod ovih životinja su napadi, nemogućnost ustajanja, neurološki znaci i očni znaci. Simptomi koji utiču na oči su posebno česti kod grabljivica kao što su orlovi, sove i jastrebovi. Raptori takođe mogu dobiti srčane bolesti od virusa.
„Postoje razne lezije koje možemo da vidimo kod Zapadnog Nila, tako da je više važno da budemo proaktivni sa ovim dijagnostičkim slučajevima u određenim periodima godine i da budemo na oprezu, jer to nisu samo znaci nervnog sistema kod nekih životinja“, kaže Tocco.
Najčešća sezona za viruse Zapadnog Nila je od avgusta do oktobra. Međutim, kako se klima u Konektikatu zagreva, opseg Zapadnog Nila se širi. Toko kaže da je dijagnostikovala slučajeve Zapadnog Nila još u novembru i već u maju.
„To bi mogle biti anomalije, ali one bi mogle biti prediktor onoga što možemo očekivati u budućnosti“, kaže Tocco. „I da ne stavljamo zavese na doba godine, već da proširimo taj prozor na osnovu onoga što vidimo dijagnostički.“
