Sposobnost pravilnog žvakanja može poboljšati nivo šećera u krvi kod pacijenata sa dijabetesom tipa 2

Sposobnost pravilnog žvakanja može poboljšati nivo šećera u krvi kod pacijenata sa dijabetesom tipa 2

Za zdravstvene radnike koji leče ljude sa dijabetesom tipa 2 (T2D), istraživač Univerziteta u Buffalu Mehmet A. Eskan ima sledeći predlog: proverite zube svojih pacijenata.

U studiji objavljenoj u PLOS ONE 14. aprila, Eskan pokazuje da pacijenti sa T2D koji imaju punu funkciju žvakanja imaju nivo glukoze u krvi koji je znatno niži od pacijenata čija je sposobnost efikasnog žvakanja narušena. Eskan je klinički docent na Katedri za parodontologiju i endodonciju na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Retrospektivna studija je razmatrala podatke prikupljene od 94 pacijenta sa T2D koji su bili pregledani u ambulanti u bolnici u Istanbulu, Turska. Pacijenti su podeljeni u dve grupe: prva grupa je uključivala pacijente koji su imali dobru „okluzalnu funkciju“ — dovoljno pravilno postavljenih zuba i uspostavljanja kontakta na takav način da osoba može dobro da žvaće hranu. Nivo glukoze u krvi te grupe bio je 7,48. Druga grupa nije mogla dobro da žvaće, ako uopšte nije mogla, jer su im nedostajali neki ili svi ti zubi; njihov nivo glukoze u krvi bio je skoro 2% veći, na 9,42.

Kada sednete za sto za piknik sa porodicom i prijateljima, žvakanje – žvakanje – je poslednja stvar na koju mislite. Međutim, dok zagrizete u svoj hamburger, počinje da se dešava nekoliko stvari. Varenje, proces kojim vaše telo izvlači hranljive materije iz hrane, počinje kada žvakanje stimuliše proizvodnju pljuvačke.

Nutrijenti koji su važni za smanjenje nivoa glukoze u krvi uključuju vlakna, koja se velikim delom dobijaju žvakanjem odgovarajuće hrane. Takođe se navodi da žvakanje stimuliše reakcije u crevima koje dovode do povećanog lučenja insulina i hipotalamusa koji podstiču osećaj sitosti, što dovodi do manjeg unosa hrane. Manje jedenja smanjuje verovatnoću da postanete gojazni, što je glavni faktor rizika za razvoj T2D.

Eskan je dobio DDS na Univerzitetu Hacettepe, vodećem medicinskom istraživačkom centru u Turskoj, i stekao doktorat. na Univerzitetu u Luisvilu, gde je završio i specijalizaciju iz parodontologije. „Moj poseban klinički interes je da lečim stomatološke pacijente koji su sistemski ugroženi“, rekao je on. Njegov istraživački cilj je da doprinese široj slici poboljšanja javnog zdravlja. Ovo istraživanje navodi da je od 2019. godine skoro pola milijarde ljudi širom sveta imalo dijabetes, a najmanje 90% pacijenata sa dijabetesom ima T2D.

Rešavanje oralnog zdravlja je nedavno postalo deo pristupa upravljanju dijabetesom, zajedno sa ohrabrivanjem pacijenata da održavaju zdravu težinu, jedu zdravu ishranu i prestanu da puše. „Naši nalazi pokazuju da postoji snažna povezanost između žvakanja i kontrole nivoa glukoze u krvi kod pacijenata sa T2D“, rekao je Eskan. Ova studija nije pronašla nijednu nezavisnu promenljivu koja bi mogla da utiče na nivo glukoze u krvi među ispitanicima jer nije bilo statističkih razlika među ispitanicima u pogledu indeksa telesne mase (BMI), pola, pušačkog statusa, lekova ili infekcije kao što pokazuje broj belih krvnih zrnaca ( VBC) na početnoj liniji.

Dramatično poboljšanje u slučaju jednog pacijenta opisano u studiji iz 2020. koju je zajedno vodio Eskin ilustruje potencijalnu korist od poboljšanja okluzalne funkcije pomoću zubnih implantata i odgovarajuće fiksne restauracije. Pacijent sa T2D čija je funkcija žvakanja bila ozbiljno narušena zbog nedostatka zuba, u početku je imao nivo glukoze u krvi od 9,1. Pacijent je dobijao ishranu koristeći flašicu i jedući hranu za bebe. Četiri meseca nakon tretmana fiksnom restauracijom sa implantatima u ustima, nivo glukoze kod pacijenta je pao na 7,8. Posle 18 meseci smanjio se na 6,2.

Istraživanja su pokazala da je povećanje od samo 1% nivoa glukoze u krvi povezano sa povećanjem smrtnosti od kardiovaskularnih ili ishemijskih bolesti srca za 40% među osobama sa dijabetesom, prema Eskan-u. Ostale komplikacije mogu uključivati bolest bubrega, oštećenje oka, neuropatiju i sporo zarastanje jednostavnih rana poput posekotina i plikova.

„Zanimaju me istraživanja koja sada mogu poboljšati zdravlje ljudi“, rekao je Eskan. On i koautor Ieter E. Bairam, MD, Odeljenje za internu medicinu, Hamidiie Sisli Etfal obrazovna i istraživačka bolnica u Istanbulu, raduju se daljim studijama koje istražuju moguće uzročne veze između okluzalne podrške i nivoa glukoze u krvi.