Tehnike muzike, masaže i opuštanja smanjuju stres za pacijente na intenzivnoj nezi

Tehnike muzike, masaže i opuštanja smanjuju stres za pacijente na intenzivnoj nezi

Poznato je da je ekstremni psihološki stres koji kritično bolesni pacijenti doživljavaju u jedinicama intenzivne nege skoro jednako smrtonosan kao i povreda ili bolest koja ih je tamo dovela na prvo mesto, ali do sada nisu postojale formalne smernice za lečenje stresa.

Sada tim istraživača U od A testira tehnike relaksacije, masaže i muzičke terapije za pacijente intenzivne nege u nadi da će poboljšati oporavak i smanjiti probleme fizičkog i mentalnog zdravlja nakon otpusta.

„Postoji opšte priznanje da kritično bolesni pacijenti doživljavaju neuporedive nivoe stresa, ali trenutno ne procenjujemo njihov nivo stresa i ne upravljamo njihovim nivoima stresa“, kaže glavni istraživač Elisavet Papathanasoglou, profesor na Fakultetu medicinskih sestara.

„Fokusiramo se na preživljavanje – i došlo je do divnog napretka u poboljšanju preživljavanja pacijenata – ali onda se njihovi dugoročni rezultati pogoršavaju.“

Poznato je da psihološki stres pogoršava fizičke simptome pacijenata intenzivne nege jer izaziva imunosupresiju i metaboličke promene, povećava osetljivost na bol i menja nivoe hormona i neurotransmitera u mozgu što dovodi do delirijuma.

„Psihološki stres pogoršava fiziološka stanja ovih pacijenata i ograničava njihove šanse za oporavak i preživljavanje“, kaže Papathanasoglou.

Pacijenti su često pod sedativima dok su na intenzivnoj nezi kako bi im se omogućilo lečenje, ali ta spoljašnja smirenost ne iskorenjuje njihov stres, objašnjava Papathanasoglou.

„Iako izgleda kao da spavaju, stresno iskustvo se zatim ugrađuje u njihove snove i prijavljuju ekstremne noćne more, koje onda doprinose njihovom posttraumatskom stresnom sindromu“, kaže ona.

Nakon otpuštanja sa intenzivne nege, 70% pacijenata doživljava iscrpljujuće probleme mentalnog zdravlja, uključujući posttraumatski stresni poremećaj, anksioznost i depresiju. Sindrom poznat kao sindrom postintenzivne nege uključuje fizičku slabost, kognitivne promene i ozbiljne probleme mentalnog zdravlja.

„Ovo može trajati godinama, ograničavajući kvalitet života pacijenata“, kaže Papathanasoglou. „Njihove šanse za rehabilitaciju su manje, postoji opterećenje za porodice, a troškovi zdravstvenog sistema rastu.

U kliničkom ispitivanju, pacijentima na odeljenju intenzivne nege u zajednici Misericordia u bolnici u Edmontonu dato je do pet dana lečenja uz intervenciju koja uključuje slušanje snimaka opuštanja u trajanju od 40 minuta, nakon čega sledi 15-minutna lagana masaža. Neki pacijenti takođe slušaju Mocartovu sonatu za klavir 15 minuta.

Papathanasoglouova ranija istraživanja i srodne studije pokazuju da muzička terapija ima neurobiološki efekat sa potencijalom da pomogne ljudima koji žive sa PTSP-om. Smanjuje aktivnost u amigdali (deo mozga koji kontroliše emocije), poboljšava funkciju u drugim delovima mozga koji regulišu misli i uravnotežuje odgovor žlezda koje regulišu metabolizam, imuni odgovor i autonomni nervni sistem.

Istraživački tim procenjuje pacijentove biomarkere za upalu i stres, vitalne znake i varijabilnost otkucaja srca, pre i posle intervencije. Pacijente koji su u stanju da komuniciraju pitaju o njihovim nivoima bola, njihovom doživljaju stresa i koliko su dobro spavali. Glavni ishod koji istraživači traže je smanjenje delirijuma, poznatog i kao „psihoza na intenzivnoj intenzivnoj“, koji je u porastu kod pacijenata na intenzivnoj nezi bez obzira na njihovu prethodnu istoriju mentalnog zdravlja, iako je uzrok tog povećanja nepoznat.

Iako je prerano u studiji da se vidi taj obrazac delirijuma, pošto su rezultati fizičkog testa zaslepljeni dok se ne završe, Papathanasoglou kaže da pacijenti prijavljuju da osećaju manje bola nakon tretmana. Ovo je u skladu sa rezultatima iz ranije pilot studije protokola lečenja.

„Pre intervencije, pacijenti mogu prijaviti u proseku sedam ili osam zbog bolova; nakon intervencije ovo postaje dva ili tri“, kaže ona. „To je ogromno za pacijenta.“

Još jedan rezultat tretmana koji je već postao očigledan je da se oni koji pružaju tretman takođe osećaju opuštenije dok rade svoj posao, napominje Papathanasoglou.

Sledeći korak Papathanasogloua u ovom istraživanju biće okupljanje kliničara i preživelih sa intenzivne nege kako bi dali preporuke kliničke prakse o proceni i upravljanju stresom u intenzivnoj nezi. U fokus grupama sa pacijentima, ona planira da pita koja ponašanja brige ublažavaju njihov stres u intenzivnoj intenzivnoj nezi i šta ga pogoršava, a zatim radi zajedno na iznalaženju smernica koje se mogu primeniti.

„Osećam se kao da smo kao medicinske sestre svesni stresa pacijenata, ali okruženje nege – intenzivna priroda nege i nedostatak osoblja – ponekad nam ne dozvoljava da zaista uradimo nešto u vezi sa stresom pacijenata“, kaže ona. „Ovo je tako zakasnilo.“