Dve studije ispituju virtuelne i lične interakcije i njihov uticaj na mozak

Dve studije ispituju virtuelne i lične interakcije i njihov uticaj na mozak

Na početku pandemije, video konferencije su postale jedini način na koji su mnogi od nas mogli da rade, druže se, posećuju doktora ili pohađaju časove joge, između mnogih drugih aktivnosti. Do sada je to postala stalnica u životnom stilu rada od kuće. Dve nove studije koje su vodili istraživači Stanfordske medicine ispitali su da li radimo, ponašamo se i osećamo drugačije u ovim virtuelnim interakcijama u odnosu na lične i šta se dešava u našim mozgovima.

Otkrili su da, iako su ljudi generalno radili jednako efikasno u obe situacije, onlajn interakcije su imale tendenciju da smanje određeni aspekt razgovora poznat kao skretanje – menjanje zvučnika. Na ovim virtuelnim sastancima, manje okretanja je bilo povezano sa manje pozitivnim osećanjima u vezi sa interakcijom, prema studiji objavljenoj 5. aprila u časopisu Journal of Neuroscience.

„Jedan mehanizam na koji način video konferencije menja način na koji sarađujemo je promena našeg ponašanja u govoru“, rekla je dr Stephanie Balters, postdoktorant u laboratoriji Allana Reissa, MD, profesora psihijatrije Hauarda C. Robbinsa i Behavioral Sciences.

U drugom radu nedavno objavljenom u Cerebral Cortek-u, istraživači su izvestili o naknadnom nalazu.

Pronašli su jednostavan način da povećaju pozitivna osećanja u vezi sa interakcijom, bilo lično ili onlajn: izražavanje zahvalnosti za drugu osobu. U stvari, dok su dvoje ljudi razmenjivali zahvalnost (na primer, za kreativne ideje svog partnera), neuroimaging je pokazao da delovi njihovog mozga uključeni u društvenu spoznaju svetle sinhronizovano.

Balters je glavni autor, a Reiss je stariji autor obe studije.

Da bi oponašali radne interakcije u laboratorijskom okruženju, istraživači su uparili 72 učesnika. Polovina parova se upoznala lično; druga polovina, preko Zoom-a. Njihove interakcije su snimljene na video i audio zapisu, a njihova moždana aktivnost je praćena korišćenjem prenosive funkcionalne bliske infracrvene spektroskopije neuroimaging, koja meri promene u oksigenaciji različitih delova mozga.

Svaki par je zamoljen da sarađuje na tri zadatka u vezi sa radom koji koriste različite kognitivne veštine.

„Mogli smo da izaberemo sve vrste zadataka, ali pošto smo želeli da to bude primenljivo na radno okruženje, izabrali smo zadatak rešavanja problema, zadatak kreativnosti i zadatak deljenja emocija“, rekao je Balters.

U zadatku rešavanja problema, istraživači su tražili od učesnika da identifikuju četiri najvažnija pravila bezbednosti saobraćaja na autoputevima u SAD. U kreativnom zadatku, učesnici su osmislili rešenje za povećanje očuvanja vode u domaćinstvima u Kaliforniji. I u zadatku deljenja emocija, razgovarali su o vremenima kada njihove potrebe nisu bile zadovoljene i kako su se osećali.

Pre i posle svakog zadatka, učesnici su radili nekoliko anketa u kojima su beležili sopstvenu procenu svoje energije i nivoa stresa, koliko dobro je njihov dvojac obavio zadatke, koliko su dobro sarađivali i osećaj bliskosti sa partnerom. Nakon toga, istraživači su pregledali snimke interakcija i dali objektivnu ocenu koliko dobro je svaki par obavio zadatke.

Jedna razlika u ponašanju se isticala – virtuelni parovi su imali manje okreta u prelasku između zvučnika nego lični parovi. Drugim rečima, svaka osoba je govorila duže pre nego što je druga odgovorila ili prekinula.

„Mislim da ljudi mogu da saosećaju sa tim“, rekao je Balters. „Ako stalno prekidate jedni druge na Zoom-u, to je pomalo nezgodno, pa se čini da ljudi samo smanjuju ovu inicijaciju za skretanje.“

Parovi koji su se više naizmenično menjali između govornika prijavili su veći osećaj saradnje i pozitivna osećanja o svom subjektivnom učinku. Ovi parovi su takođe imali bolje rezultate u zadacima koje su ocenili istraživači posmatrači.

„Za virtuelne parove videli smo smanjenje broja okreta i to je zapravo negativna stvar za njihovu društvenu interakciju i izvođenje zadataka“, rekao je Balters.

Možda zbog nedostatka drugih znakova kao što su govor tela i izrazi lica u virtuelnom okruženju, skretanje ima ogroman uticaj na to kako doživljavamo interakciju, rekao je Balters.

Kada su istraživači proučavali podatke neuroimadžinga, otkrili su različite obrasce: tokom ličnih interakcija, istraživači su videli najveću koherentnost među mozgom (kada se aktivnost u dva mozga poklapa) tokom zadatka deljenja emocija, dok su virtuelne interakcije generisale više koherentnosti tokom problema- rešavanje i stvaralačke zadatke. Više koherentnosti nije nužno bolje, rekao je Balters, jer to jednostavno može značiti da isti delovi oba mozga rade jače. Na primer, ako slušni centar mozga svetli, to bi moglo značiti da se partneri bore da čuju jedni druge.

Istraživači su takođe identifikovali određene obrasce moždane koherentnosti povezane sa većim okretanjem.

„Kada shvatimo šta se dešava u mozgu sa neuroimagingom, možemo razviti bolje tehnološke intervencije“, rekao je Balters. „Možda bismo mogli da pomognemo kompanijama za video konferencije da poboljšaju svoje sisteme novim funkcijama koje olakšavaju skretanje i čine aktivnost mozga što je moguće bližom ličnim interakcijama.

Za sada su istraživači testirali netehnološku intervenciju. Nakon što su zadaci završeni, učesnici su zamoljeni da provedu dva minuta izražavajući zahvalnost za svog partnera. Kratka vežba je imala veliki uticaj na moždanu aktivnost.

„Pronašli smo povećanu međumoždanu koherentnost u mnogim različitim oblastima mozga povezanim sa društvenom kognitivnom obradom“, rekao je Balters.

Nakon toga, i lični i virtuelni parovi su prijavili da osećaju veću povezanost sa svojim partnerima.

„To znači, bez obzira na forum, izražavanje zahvalnosti svom partneru je korisno jer će povećati koliko se osećate povezani“, rekao je Balters.