Proučavanje uticaja transplantacije matičnih ćelija

Proučavanje uticaja transplantacije matičnih ćelija

Prema novoj studiji objavljenoj u Journal of Clinical Oncology, osobe sa srpastim ćelijama koje primaju nemijeloablativne transplantacije matičnih ćelija imaju veći rizik od razvoja novih tumora.

Otprilike 100.000 Amerikanaca ima bolest srpastih ćelija, najčešći nasledni poremećaj krvi, prema Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti. Bolest srpastih ćelija je prisutna pri rođenju i izaziva proizvodnju abnormalnog hemoglobina.

Transplantacija matičnih ćelija je trenutno jedini lek za bolest srpastih ćelija i obično zahteva preparativnu hemoterapiju kako bi se ubile postojeće ćelije u koštanoj srži i suzbio imuni sistem pacijenta, omogućavajući ćelijama donora da rastu nakon uvođenja. U nemijeloablativnim transplantacijama, niske doze hemoterapije se primenjuju sa ciljem da se suzbije imuni sistem pacijenta dovoljno da se ćelije donora zadrže dok se toksičnost minimizira i potencijalno očuva plodnost.

U trenutnoj studiji, istraživači su analizirali 1.096 transplantacija za bolest srpastih ćelija koje su se desile između 1991. i 2016. Otkrili su da su oni koji su primili nemijeloablativnu transplantaciju matičnih ćelija imali 22 puta veću verovatnoću da će razviti leukemiju ili mijelodisplastični sindrom i sedam puta veća verovatnoća da će razviti bilo koji tip. novog tumora, u poređenju sa onim pacijentima koji su primali režime većeg intenziteta. Sve u svemu, 2,4% pacijenata u studiji razvilo je sekundarne tumore.

Pored toga, trećina novih nehematoloških tumora razvila se kod dece između 8 i 11 godina nakon režima pune doze busulfana, leka za hemoterapiju koji je trenutni standardni režim kondicioniranja za gensku terapiju i ispitivanja za uređivanje.

Iako je prerano da se izvlače široki zaključci, nalazi podvlače potrebu za dugoročnijim istraživanjem transplantacije krvnih matičnih ćelija za bolest srpastih ćelija, rekla je Sonali Chaudhuri, MD, vanredni profesor pedijatrije u odeljenju za hematologiju, onkologiju i matične ćelije. Transplantacija ćelija i koautor studije.

„Ovo naglašava potrebu za dugoročnijim praćenjem kako bismo utvrdili koji pacijenti su u riziku od razvoja sekundarnog maligniteta i videli da li možemo da identifikujemo faktore rizika pre nego što odredimo odgovarajuće režime lečenja kod ovih pacijenata“, rekao je Čaudhuri, koji je takođe direktor transplantacije matičnih ćelija i ćelijske terapije u dečijoj bolnici Ann & Robert H. Lurie u Čikagu. „Posebno dok se krećemo ka genskoj terapiji za bolest srpastih ćelija, potrebno nam je višegodišnje praćenje. Ne samo dve ili pet godina, već 10 do 15 godina.“

Buduća istraživanja će se fokusirati na razjašnjavanje faktora koji doprinose većem riziku od razvoja novih tumora, rekao je Chaudhuri.

„Hipoteza je da možda posedovanje nekih rezidualnih ćelija domaćina može dovesti do sekundarnih maligniteta“, rekao je Čaudhuri, koji je takođe član Sveobuhvatnog centra za rak Robert H. Lurie Univerziteta Northvestern. „Naš cilj je da nastavimo da proučavamo ovo i vidimo da li je to slučajnost ili je to podložnost donatorima i da li možemo unapred identifikovati te visokorizične pacijente.“