Dve od tri korporativne prevare ostaju neotkrivene

Dve od tri korporativne prevare ostaju neotkrivene

Za profesora Aleksandra Dajka, korporativna prevara je poput sante leda: mali broj je vidljiv, ali mnogo više vreba ispod površine.

Koliko više, pitao se? I, po kojoj ceni za investitore?

Profesor Dajk i njegov tim su otkrili da se pod tipičnim nadzorom oko tri odsto američkih kompanija nađe da rade nešto smešno sa svojim knjigama u bilo kojoj godini. Oni su utvrdili taj broj posmatranjem finansijskih lažnih predstavljanja koje su otkrili revizori, saopštenja Komisije za hartije od vrednosti i berze SAD (SEC), finansijskih izveštaja i potpunih sudskih gonjenja SEC-a protiv insajderske trgovine, sve između 1997. i 2005. godine.

Međutim, slobodni pad i neočekivani kolaps revizorske kuće Arthur Andersen, počev od 2001. godine, zbog njene umešanosti u računovodstveni skandal Enron, dali su prof. Dajku, sa Rotman škole menadžmenta Univerziteta u Torontu, i drugim istraživačima priliku da vide kako mnogo prevara je otkriveno tokom perioda pojačane kontrole. To je predstavljalo „ogromnu priliku“, koja se retko pojavljuje, rekao je prof. Dajk, stavljajući 20 odsto svih američkih kompanija kojima se javno trguje – deo koji je radio sa Andersenom i koji je bio primoran da pronađe nove revizore – pod mikroskop veće snage zbog prethodnog povezivanja sa osramoćenom knjigovodstvenom firmom.

Ove kompanije nisu pokazale veću sklonost prevarama u odnosu na druge kompanije u periodu od 1998. do 2000. godine. Ali to se promenilo kada su reflektori bili upaljeni početkom 30. novembra 2001. – datuma kada je Andersenov klijent Enron počeo da podnosi zahtev za bankrot – do kraja 2003. godine, perioda koji su istraživači posmatrali. Novi revizori, kao i regulatori, investitori i mediji su mnogo pažljivije posmatrali bivše Andersenove kompanije.

„Ono što smo otkrili je da je bilo tri puta više otkrivenih prevara u kompanijama koje su bile podvrgnute ovom posebnom tretmanu, u odnosu na bivšu Andersenovu firmu, u poređenju sa onima koje nisu,“ rekao je prof. Dajk, koji drži Manulife Financial Predsedavajući za finansijske usluge i direktor je Instituta za tržišta kapitala u školi Rotman.

Istraživači su koristili ovaj nalaz kako bi zaključili da je stvarni broj kompanija uključenih u prevaru najmanje 10 odsto. To je u skladu sa prethodnim istraživanjima koja su utvrdila da je stvarna učestalost korporativnih prevara između 10 i 18 procenata. Dok su istraživači posmatrali američke kompanije, prof. Dajk je spekulisao da se odnos neotkrivenih i otkrivenih prevara ne razlikuje značajno u Kanadi.

S obzirom na te brojke, istraživači su procenili da prevara uništava oko 1,6 odsto vrednosti kapitala kompanije, uglavnom zbog smanjene reputacije među onima koji znaju, što predstavlja oko 830 milijardi dolara u trenutnim američkim dolarima.

Brojke takođe pomažu da se kvantifikuje vrednost regulatorne intervencije, kao što je Sarbanes-Oklei akt, ili SOKS, uveden 2002. kao odgovor na Enron i druge finansijske skandale. Nije teško doći do troškova usklađenosti sa SOKS-om. Ono što njihova studija pokazuje jeste da bi zakonodavstvo zadovoljilo analizu troškova i koristi, čak i ako bi samo smanjilo korporativne prevare za 10 procenata od trenutnog nivoa.

Rezultati bi trebalo da privuku pažnju svakoga ko je odgovoran za korporativni nadzor i istraživanje, kaže prof. Dajk: „Provodim dosta vremena vodeći program za direktore javnih preduzeća i hvalim ove dokaze kada kažem: ‘Da li mislim da momci bi trebalo da provode vreme brinući o ovim stvarima? Da. Problem je veći nego što mislite.'“

Istraživanje je u koautorstvu sa Adairom Morseom sa Univerziteta Kalifornije u Berkliju i Luigijem Zingalesom sa Univerziteta u Čikagu. Pojavljuje se u Pregledu računovodstvenih studija.