Identifikacija ranije nepoznate funkcije masnog tkiva u sekreciji insulina

Identifikacija ranije nepoznate funkcije masnog tkiva u sekreciji insulina

Naučnici sa Univerziteta u Augsburgu i Helmholc Minhena napravili su važan proboj u boljem razumevanju ranih procesa u razvoju dijabetesa tipa 2 identifikacijom ranije nepoznatog prenosa supstanci glasnika od masnog tkiva do pankreasa.

U publikaciji u časopisu Nature Communications, tim koji je predvodila prof. dr Kerstin Stemmer uspeo je da pokaže da masne ćelije oslobađaju sitne čestice lipidne membrane poznate kao ekstracelularne vezikule u krv, koje mogu stimulisati oslobađanje hormona insulina za snižavanje šećera u krvi. iz pankreasa.

Masno tkivo ima lošu reputaciju. Ovo nije samo zbog sve većeg broja gojaznih i gojaznih ljudi širom sveta. Ćelije masnog tkiva su visokoefikasna skladišta energije koja pretvaraju višak kalorija iz hrane u masne naslage, često znatne veličine. Ipak, telesna mast generalno nije loša jer ima izuzetno važne funkcije.

Na primer, kao endokrini, organ koji proizvodi hormone, masno tkivo je uključeno u regulaciju mnogih telesnih procesa. Istraživači sa Univerziteta u Augsburgu i Helmholc Minhen, član Nemačkog centra za istraživanje dijabetesa, sada su uspeli da otkriju još jednu funkciju masnog tkiva. To je zato što masne ćelije ne oslobađaju samo hormone u krv već i takozvane ekstracelularne vezikule.

„Ekstracelularni vezikuli su male čestice omotane membranom koje se oslobađaju iz svih telesnih ćelija i nose neku vrstu snimka ćelijskih događaja kroz telo. Mogu se uporediti sa trojanskim konjima koji transportuju proteine, lipide i nukleinske kiseline do ciljnog tkiva za Jednom u novoj ćeliji, oni mogu da promene njenu funkciju“, objašnjava dr Kondže Kulaj. kandidat i prvi autor članka.

„Na primer, ekstracelularni vezikuli iz masnih ćelija su usmereni na beta ćelije pankreasa, gde se preuzimaju i povećavaju oslobađanje hormona insulina“, nastavlja Kulaj.

Zajedno sa doktoratom Mihaelom Bauer, njenom koleginicom dr Aleksandrom Harger, i uz pomoć istraživača proteoma dr Natali Kramer i Ozuma Sehnaza Kaliskana iz Helmholc Minhena, Kulaj je u nizu eksperimenata uspeo da pokaže da ekstracelularni vezikuli od zdravih i gojaznih masno tkivo nosi veoma različit sastav mesindžer supstanci kao „teret“ i tako utiče na funkciju beta ćelija pankreasa na različite načine.

Ako su ekstracelularni vezikuli nastali iz zdravog masnog tkiva, kao što je slučaj sa normalnom težinom, lučenje insulina je samo neznatno izmenjeno. Nasuprot tome, ekstracelularni vezikuli iz gojaznog masnog tkiva su specifično prenosili proteine i nukleinske kiseline u pankreas, gde su u velikoj meri povećali oslobađanje insulina. Kao rezultat toga, nivo glukoze u krvi je pao.

Stemmer objašnjava značaj rezultata: „Postoji jaz u našem razumevanju razvoja dijabetesa tipa 2. Kada smo gojazni ili gojazni, na primer, naše telesne ćelije u mišićima ili masnom tkivu reaguju manje osetljivo na insulin; mi razgovaramo o insulinskoj rezistenciji. U ovoj veoma ranoj fazi dijabetesa tipa 2, naš pankreas mora da luči više insulina, na primer posle obroka, da bi održao nivo glukoze u krvi u normalnom opsegu. Ali kako beta ćelije pankreasa prepoznaju da postoji insulin otpornost tako da treba da obezbede više insulina?“

Istraživač nastavlja: ​​„Povećano lučenje insulina je veoma korisno u ovoj ranoj fazi dijabetesa tipa 2 i dovodi do toga da telo može da održi nivo glukoze u krvi na normalnom nivou. Mnogi ljudi sa prekomernom težinom i gojaznosti uspevaju da to rade decenijama. , a bolest se nikada ne razvija. Čini se da vanćelijske vezikule iz masnih ćelija igraju važnu ulogu u ovom procesu.“

„Sve u svemu, ekstracelularni vezikuli imaju veliki potencijal za primenu u dijagnozi i lečenju širokog spektra bolesti“, kaže Stemmer. „Naše studije koje su u toku imaju za cilj da posebno učitaju vezikule kako bi ih mogli koristiti u terapeutske svrhe.“

U drugim studijama, istraživači u Augsburgu i Minhenu trenutno razvijaju nove metode za korišćenje ekstracelularnih vezikula koje cirkulišu u krvi za minimalno invazivno ispitivanje funkcija organa. „Usko umrežavanje našeg Instituta za teorijsku medicinu sa Univerzitetskom bolnicom u Augsburgu i Istraživačkim centrom Helmholc Minhen stvara optimalne uslove za takve inovativne istraživačke pristupe, koji će na kraju poslužiti dobrobiti pacijenata sa dijabetesom“, kaže Stemmer.