Kičmeni stub se kod savremenih životinja razvija na isti način kao i pre 300 miliona godina

Kičmeni stub se kod savremenih životinja razvija na isti način kao i pre 300 miliona godina

Studija koju su sproveli istraživači iz Muzeja prirode u Berlinu otkrila je evoluciju obrazaca okoštavanja u kičmi četvoronožnih kičmenjaka. Antoine Verriere i njegove kolege su bili u mogućnosti da rekonstruišu obrasce kako su se kosti u kičmenoj koloni formirale kod predaka svih kopnenih kičmenjaka na osnovu velikog skupa podataka modernih i fosilnih kičmenjaka uz uključivanje retkih novih podataka iz 300 miliona godišnji reptil Mesosaurus tenuidens. Rezultati su objavljeni ove nedelje u časopisu Scientific Reports.

Kičma ili kičmeni stub je karakteristika koja definiše i daje ime svim kičmenjacima i njen razvoj se generalno dobro razume. Međutim, neki ključni delovi njegove evolucione istorije ostaju zagonetni. Nova studija tima sa Humboldt-Universitat zu Berlin i Museum fur Naturkunde u Berlinu, Nemačka, otkriva nove aspekte ove istorije.

Paleontolog Antoan Verrijer, prvi autor studije sprovedene u okviru njegovog doktorskog istraživanja, kaže da je projekat započeo sa izuzetno dobro očuvanim fosilima reptila Mesosaurus tenuidensa. Mesosaurus je bio prvi reptil koji se prilagodio životu u vodi. Sa dugom njuškom i moćnim plivajućim repom, nastanjivao je unutrašnje more u južnim delovima superkontinenta Pangea.

„Na nekim retkim juvenilnim primercima primetili smo da se neuralni lukovi, kičme koje se nalaze na vrhu glavnog dela pršljena, zatvaraju od glave do repa kako su životinje rasle, slično kao patentni zatvarač. Hteli smo da razumemo kako ovaj obrazac bi se uklopio u evolucionu istoriju kopnenih kičmenjaka, ali smo brzo shvatili da je dostupno iznenađujuće malo informacija. Zato smo odlučili da to sami istražimo.“

Iako su proučavani obrasci bili relativno stabilni tokom evolucije s obzirom na ogroman vremenski raspon koji se razmatra, neka odstupanja su se desila. Značajno je da su ptice, sisari i skvamati gmizavci razvili svoje specifične načine okoštavanja pršljenova, koji se razlikuju od stanja predaka kod amniota. I opet, unutar ovih grupa, obrasci su takođe bili iznenađujuće stabilni.

„Nojevi i galebovi, na primer, imaju veoma različite anatomije i stilove života, ali njihovi kičmeni stubovi okoštavaju na sličan način. Ovo pokazuje da se neke promene mogu primetiti između glavnih loza kopnenih kičmenjaka, ali unutar svake od glavnih loza, razvoj kičme ponovo je ostao prilično stabilan“, kaže prof. Nadia Frobisch.

„Naša studija je još jedan odličan primer kako se podaci iz fosila i savremenih životinja mogu spojiti kako bi zaista stekli mnogo dublju sliku razvoja i evolucije glavnih telesnih struktura“, kaže Antoan Verrijer.