5 ekstremnih vremena u kojima su se tardigradi pokazali kao neverovatno otporni

5 ekstremnih vremena u kojima su se tardigradi pokazali kao neverovatno otporni

Sitna, čudno simpatična stvorenja koja se zovu tardigradi jedan su od najtvrđih organizama na Zemlji.

Tardigradi, koji su možda poznatiji kao vodeni medvedi zbog svog debeljuškastog tela, pripadaju izuzetno otpornoj grupi mikroorganizama koji mogu da napreduju u teškim okruženjima neprikladnim za život.

Da bi preživeli, oni istiskuju vodu iz svojih tela i kotrljaju se u dehidrirane kuglice poznate kao tunovi.

Dok su u ovom obliku, tardigradi mogu da izdrže najekstremnija okruženja – čak i svemirski vakuum.

Kao tun, ova mikroskopska stvorenja mogu godinama bez hrane ili vode i izdržati ekstremno zračenje i temperature.

Ta izdržljiva priroda ih čini savršenim ispitanicima u eksperimentima o upornosti života.

Od pucanja iz pištolja do sletanja na Mesec, ovo je pet značajnih puta kada su tardigradi dokazali svoju hrabrost u ime nauke.

Naučnici se nadaju da će otkriti šta ova mala stvorenja čini skoro neuništivim. Oni su zaista mali — veličine su od 100 do 1.000 mikrona, male kao visina lista papira.

Godine 2021. NASA je poslala 5.000 tardigrada u svemir u misiji snabdevanja teretom na Međunarodnu svemirsku stanicu. „Želimo da vidimo koje ‘trikove’ koriste da bi preživeli kada stignu u svemir, i, tokom vremena, koje trikove koriste njihovi potomci,“ rekao je Tomas Butbi, glavni istraživač eksperimenta, u saopštenju NASA-e.

Evropski tim istraživača je 2007. godine poslao 3.000 tardigrada u orbitu oko Zemlje na spoljnoj strani svemirske letelice tokom 12 dana. Kada su se vodeni medvedi vratili na Zemlju, naučnici su otkrili da je 68 odsto preživelo.

„Naš glavni nalaz je da svemirski vakuum, koji podrazumeva ekstremnu dehidraciju i kosmičko zračenje, nije bio problem za vodene medvede“, rekao je Ingemar Jonson, vođa projekta za evropski eksperiment.

U aprilu 2019. izraelska lunarna sonda se srušila na Mesec dok je na sebi nosila hiljade dehidriranih tardigrada.

Mnogi su spekulisali da su vodeni medvedi možda preživeli pad. „Verujemo da su šanse da prežive tardigrade izuzetno velike“, rekla je za BBC njuz Nova Spivak, suosnivač organizacije koja je tardigrade postavila u svemir.

Prema Vired-u, svaki tardigrad pronađen u budućnosti morao bi biti vraćen na Zemlju da bi se rehidrirao na planeti sa atmosferom.

U 2016. godini, naučnici sa Japanskog Nacionalnog instituta za polarna istraživanja ispitali su tardigrade izvađene iz uzorka smrznute mahovine sakupljene na Antarktiku 1983. godine.

Nakon što su ih rehidrirali, istraživači su uspešno oživeli tardigrad koji je bio zamrznut više od 30 godina. Štaviše, istraživači su otkrili da se tardigrade mogu uspešno razmnožavati nakon decenija u hladnim uslovima.

Na osnovu laboratorijskih eksperimenata, tardigradi prežive čak i na -458 stepeni Farenhajta. To je više nego dvostruko hladnije od najniže temperature koja je ikada zabeležena na površini Zemlje, prema NASA-i.

Tardigradi mogu da prežive na izuzetno visokim temperaturama, a naći ćete ih u nekim od najekstremnijih okruženja na Zemlji kao što su duboki morski otvori, topli izvori i blatni vulkani.

Ipak, u studiji iz 2020. godine, istraživači su otkrili da dugotrajno izlaganje visokim temperaturama, čak iu stanju hibernacije, može ubiti tardigrade za samo jedan dan. U studiji, nakon što su bili izloženi temperaturi vode od oko 100 stepeni Farenhajta, polovina tardigrada u uzorku istraživanja je umrla.

„Pronašli smo njihovu Ahilovu petu“, rekao je Rikardo Neves, vodeći istraživač studije, za Nevsveek.

Neki naučnici veruju da tardigradi mogu biti u stanju da šire život na različite planete.

U studiji iz 2021., istraživači su punili najlonski metak tardigradima u stanju hibernacije i ispalili ih u peščanu metu različitim brzinama. Stvorenja su preživela udaranje u mete pri brzinama do oko 2000 milja na sat, ali one koje su upucane većim brzinama su se razletele pri udaru.

Želeli su da testiraju da li tardigrad može da preživi kosmički udar, kao što je pad meteorita na Zemlju, jer bi to dalo verodostojnost ideji da bi život mogao da stopira svoj put preko kosmosa.

„Kada bi to mogli da urade i to je najteža stvar koju znamo, zar ne? Možda druge stvari mogu“, rekao je Mark Burčel, supervizor eksperimenta, u saopštenju za javnost. „[B]ali ako oni to ne mogu, a oni su najteža stvar koju znamo, onda možda ni ništa drugo ne može.“