Koliko mikroplastike jedu kitovi?

Koliko mikroplastike jedu kitovi?

Najveće životinje koje su ikada živele na Zemlji gutaju najsitnije čestice plastike u kolosalnim količinama, otkrili su naučnici sa Univerziteta Stanford.

Objavljena u Nature Communications, studija se fokusira na plave, perajaste i grbave kitove i njihovu potrošnju plastičnih fragmenata koji nisu veći od nekoliko zrna peska, koji se obično nazivaju mikroplastikom. Autori su kombinovali mere koncentracije mikroplastike gore i dole u ​​vodenom stubu kod obale Kalifornije sa detaljnim zapisima gde su stotine kitova koji nose uređaje za praćenje tragali za hranom između 2010. i 2019.

Otkrili su da se kitovi pretežno hrane 50 do 250 metara ispod površine, na dubini koja se poklapa sa najvećom koncentracijom mikroplastike u otvorenom okeanu. Najveće stvorenje na planeti — plavi kit — proguta najviše plastike, procenjuje se da je oko 10 miliona komada dnevno jer se hrani skoro isključivo životinjama sličnim škampima zvanim kril.

„Oni su niže u lancu ishrane nego što biste očekivali po njihovoj ogromnoj veličini, što ih stavlja bliže mestu gde je plastika u vodi. Postoji samo jedna veza: kril jede plastiku, a zatim kit jede kril, “ rekao je koautor studije Metju Savoka, postdoktorski naučnik na Hopkins Marine Station, Stenfordovoj pomorskoj laboratoriji na poluostrvu Monterej.

Procenjuje se da kitovi grbavi koji se uglavnom hrane ribom poput haringe i inćuna unose oko 200.000 komada mikroplastike dnevno, dok oni koji jedu uglavnom kril unose najmanje milion komada. Procenjuje se da kitovi perajaci, koji se hrane i krilom i ribom, progutaju oko 3 miliona do 10 miliona komada mikroplastike dnevno. Stope potrošnje su verovatno čak i veće za kitove koji se hrane u zagađenijim regionima, kao što je Sredozemno more, rekao je Savoca.

Autori su otkrili da skoro sva mikroplastika koju kitovi konzumiraju potiče iz njihovog plena, a ne iz ogromnih količina morske vode koju ovi kitovi gutaju kada jure da bi uhvatili rojeve krila i malih riba.

Ovo je zabrinjavajuće otkriće jer sugeriše da kitovi možda ne dobijaju ishranu potrebnu za napredovanje, rekla je glavna autorka studije Širel Kahane-Raport, koja je radila na istraživanju kao doktorka nauka. student u Goldbogen laboratoriji na Stanfordu.

„Potrebno nam je više istraživanja da bismo razumeli da li kril koji konzumira mikroplastiku postaje manje bogat uljem i da li riba može biti manje mesnata, manje masna, sve zbog toga što je jela mikroplastiku koja im daje ideju da su sita“, rekao je Kahane-Rapport . Ako je tačno, to bi značilo da svaki energetski skup iskorak kita može požnjeti manje kalorija – cena koju životinja veličine 18-točkaša teško može da priušti.

„Ako su zakrpe guste plenom, ali nisu hranljive, to je gubljenje njihovog vremena, jer su pojeli nešto što je u suštini smeće. To je kao da trenirate za maraton i jedete samo žele“, rekao je Kahane-Rapport, koji je sada postdoktorski stipendista NSF-a na Državnom univerzitetu Kalifornije, Fulerton.

Sentineri promena životne sredine

Istraživanje se zasniva na više od decenije prikupljanja i analize podataka kroz koje su Goldbogen i njegovi saradnici odgovorili na naizgled jednostavna, ali fundamentalna pitanja kao što su koliko kitovi jedu, kako se hrane, zašto rastu tako veliki (ali ne i veći) i kako polako njihova srca kucaju.

Oni koriste niz tehnologija, uključujući bespilotne letelice i uređaje napunjene senzorima poznate kao biološke oznake, koje Goldbogenov tim pričvršćuje na leđa kitova kako bi prikupio kretanje i fiziološke podatke. Sa malih istraživačkih čamaca, oni takođe koriste ehosondere, koji koriste zvučne talase za mapiranje dubine i gustine riba i krila u blizini mesta gde se kitovi hrane.

Ovo je prvi put da je retka grupa detaljnih informacija o životima i biologiji kitova povezana sa zagađenjem plastikom, problemom koji se brzo širi i povećava pretnje od buke, hemijskog i biološkog zagađenja. „Za vrste koje se bore da se oporave od istorijskog lova na kitove zajedno sa drugim antropogenim pritiscima, naši nalazi sugerišu da kumulativni uticaji višestrukih stresora zahtevaju dalju pažnju“, pišu autori.

Kitovi jedva da su sami u potrošnji plastike, što je prvi put prijavljeno u morskim mrežama hrane pre 50 godina, a sada je pronađeno u najmanje 1.000 vrsta. „Jedinstvena briga za kitove je da oni mogu toliko da konzumiraju“, rekao je Savoca.

„Veliki filteri za hranjenje kao što su kitovi kitovi evoluirali su da obrađuju i filtriraju ogromne količine okeana, tako da predstavljaju stražare ekoloških promena, uključujući zagađenje poput mikroplastike“, rekao je viši autor studije Džeremi Goldbogen, vanredni profesor okeana na Stenford Doer školi za održivost.

Naučnici nastavljaju da istražuju šta se dešava sa mikroplastikom koju progutaju kitovi. „To bi moglo biti grebanje sluzokože njihovog stomaka. Moglo bi se apsorbovati u krvotok, ili bi sve moglo da prođe kroz životinju. Još ne znamo“, rekla je Kahane-Rapport, čije istraživanje u CSU Fullertonu je usmereno na uzimanje inspiracije od kitovih ploča za balenu nalik na sito za razvoj boljih sistema za filtriranje plastičnih fragmenata i drugih neželjenih materijala u industrijskim okruženjima, kao što su postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.

Novi rezultati predstavljaju važan prvi korak ka razumevanju potencijalnih hemijskih i fizioloških efekata mikroplastike na kitove i druge velike životinje koje se hrane filterom, rekao je Goldbogen. Sledeći koraci uključuju ispitivanje kako okeanografske sile stvaraju guste mrlje i mikroplastike i plena, i kako mikroplastika utiče na nutritivnu vrednost ključnih vrsta plena ne samo za kitove baletane, već i za niz ekonomski i ekološki važnih okeanskih vrsta.